Vitomira Lončar - Hrvatska kazališna gerila
Vitomira Lončar Gerilom u pleksus ili o zid bio je naslov teksta iz travnja 2012. godine na blogu
'Slamka spasa', koji od jeseni 2010. godine pišem na Bologsferi Večernjeg lista.
U to se doba (travanj 2012.) termin kazališna gerila intenzivno počeo rabiti u
našem kazališnom / kulturnom prostoru.
A sve je počelo gotovo tri godine ranije, u ljeto 2009.
Uvod u kronologiju
Kazališni sustav u Hrvatskoj nije doživio nikakve promjene od osamostaljenja i, premda se zakonodavni okvir mijenjao, praksa je ostajala jednaka, odnosno, jednako nekvalitetna.
Način zapošljavanja umjetničkog osoblja u kazalištima ne mijenja se već desetljećima i uzrokom je stagnacije cjelokupnog sustava. Međutim, kadroviranje,izbor intendanata / ravnatelja, bio je i ostao jednim od ključnih izazova hrvatskog kazališta. Politički podobni, a ne sposobni kadrovi raspoređuju se u kulturne ustanove, osnovni im je cilj uhljebljenje, a samim time i zaustavljanje promjena u umjetničkom, ali i organizacijsko-produkcijskom smislu. Petrificiranje postojećega stanja već desetljećima odgovara svim akterima u hrvatskom kazalištu, a čelne osobe, koje su u pravilu poslušnicibez većih kompetencija u lideršipu, održavaju princip netalasanja.
Premda smo i prije bile aktivne u hrvatskom kazališnom životu, od ljeta 2009. godine dr. sc. Snježana Banović, teatrologinja i dramatologinja te redovita profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, i ja, autorica ovoga teksta, započele smo sa sustavnim i promišljenim provođenjem plana koji je imao (i još uvijek ima)cilj senzibilizirati javnost o neodrživosti sustava.
Snježana Banović objavljivala je kritičke tekstove u dnevnim novinama Jutarnji list, a teme kojima se bavila uglavnom su se odnosile na nacionalna kazališta, poglavito Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, u kojem se najjasnije očitovala upravljačka nemoć. Ubrzo je uslijedila i prva kaznena tužba (sada već bivše) intendantice Ane Lederer pa je za Banović započelo razdoblje sudskih postupaka koji su već tri puta završili oslobađajućom presudom, ali ista je još uvijek nepravomoćna.
Usporedno s aktivnostima Snježane Banović, na www.teatar.hr, jedinom hrvatskom portalu koji svakodnevno donosi goruće probleme o kazalištu, svakodnevno se objavljuju informiracije koje ukazuju na nepravilnosti sustava. Vlasnica i glavna urednica www.teatar.hr kazališna je redateljica Nora Krstulović.
Od 2010. godine i početka objavljivanja bloga Slamka spasa, stvorila su se tako tri trajna žarišta oporbe postojećem kazališnom sustavu, a tri žene: Banović, Krstulović i Lončar, svojim su radikalnim pisanjem jasno dale do znanja da im nije namjera zgodimice analizirati pojave u hrvatskom kazalištu, nego da će im aktivnosti biti trajne i u skladu s jasno profiliranim idejama promjene.
Represivni sustav vrlo je brzo reagirao na pojavu permanentne kritike pa je tako Snježani Banović osim kaznene tužbe, a bez riječi objašnjenja, Jutarnji list otkazao suradnju. Teatar.hr ubrzo je ostao bez ikakva javnog financiranja i već se nekoliko godina održava isključivo kroz pretplate korisnika, a zbog Slamke spasa, privatno kazalište autorice (Mala scena), pošlo je niz različitih vidova represije. Uz ostale mjere zastrašivanja, na javnim natječajima koje raspisuje Grad Zagreb smanjeno je sufinanciranje programa Male scene za 72%, što je dovelo u pitanje opstanak ovog najstarijeg privatnog kazališta za mladu publiku u Hrvatskoj.
Gerila u hrvatskom kazalištu
Pravi početak kazališne gerile u Hrvatskoj može se datirati već 24. studenoga 1860. godine, a od toga se datuma bilježi početak kontinuiranog života hrvatskoga glumišta. Glumac Vilim Lesić te je davne 1860. izašao na pozornicu Stankovićeva kazališta na Gornjemu gradu u Zagrebu, te je usred gostovanja jedne njemačke trupe izrekao poznatu rečenicu: «Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik!»
Lesić je tako, ni ne sluteći, ušao u povijest hrvatskoga kazališta i kao utemeljitelj hrvatske kazališne / kulturne gerile.
Kulturna gerila poznat je pojam u pojmovniku kulture1 u europskim zemljama, a u nekima je čak donijela značajne promjene. U Nizozemskoj su, na primjer, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, umjetnici pokrenuli akciju koja se zvala «tomato revolucija». Rajčicama su gađali kolege na pozornici, a nakon toga nastupile su značajne promjene u pristupu kazališnoj umjetnosti u ovoj zemlji veličine Hrvatske, ali sa 16 milijuna stanovnika (Hrvatska ih ima 4,3 milijuna).
I suvremeno hrvatsko kazalište poznaje taj pojam, osobito preko aktivnosti Vilima Matule i njegove skupinekoji su djelovali u prvome desetljeću ovoga tisućljeća. Matulini su motivi i razlozi gerilskog djelovanja u kazalištu bili drugačije naravi i usmjerenisu na propitivanje izvedbe, ali bio je to također primjer – kulturne gerile.
Što se događalo 150 godina poslije Lesićeve akcije da je kazališna gerila ponovno postala aktualnom u hrvatskom kazalištu?
Kontekst
Vitomira LončarU ljeto 2011. godine, u vrijeme godišnjih odmora i kada to nitko nije očekivao, raspisani su natječaji za ravnatelje dvaju zagrebačkih kazališta: dramskoga kazališta Gavella te kazališta za djecu Žar ptica. Na oba natječaja javio se samo po jedan kandidat. Premda su oba programa bila bez jasne vizije, a onaj za Žar pticu čak nije imao ni sve natječajem predviđene dijelove, kandidati su jednoglasno izabrani na sljedeće četverogodišnje razdoblje.
Natječaj za novog intendanta HNK-a u Zagrebu očekivao se u lipnju 2012., međutim, pojavio se već početkom travnja 2012. godine, dva mjeseca prije svih predviđanja. Premda se javno govorilo da dotadašnja intendantica Ana Lederer, inače prva žena intendant na čelu najveće nacionalne kuće u Hrvatskoj, ide po treći mandat, nitko nije očekivao da će natječaj biti raspisati tako rano.
Ne može se znanstveno dokazati ali se može pretpostaviti da je to učinjeno s namjeromda se javi što je moguće manje kandidata, odnosno, da bi se jedino Lederer stigla temeljito pripremiti za natječaj.
U hrvatskom kazališnom sustavu, a sukladno Zakonu o kazalištima, natječaj raspisuje Kazališno vijeće, a mora ga se objaviti u dnevnom tisku i Narodnim novinama. Prvi natječaj (od njih čak pet) za intendanta HNK u Zagrebu, objavljen je 11. travnja 2012.
Samo dva dana nakon ove objave, natječaj se poništava i raspisuje se novi, neznatno izmijenjen.
Dan objave novog natječaja bio je petak, 13. travnja.
Tijekom vikenda od 13. do 16. travnja, Banović, Krstulović i Lončar donijele su odluku o organiziranju simbolične akcije kojom bi se kulturnoj (ali i široj) javnosti skrenula pozornost na način na koji se biraju čelne osobe hrvatskog kazališta.
Željele smo javnom akcijom ukazati na činjenicu da se mnoge aktivnosti (natječaji, zapošljavanja i slično) u našem (kazališnom) sustavu odvijaju tajno, netransparentno i u nesuglasju s demokratskim društvom te demokratskim procesima.
Ad hoc skupini Banović / Krstulović / Lončar, priključila su se još tri člana, osnivači privatnih kazališta Planet art i Tvornica lutaka Marko Torjanac i Petra Radin, te novinar Jutarnjeg lista Tomislav Čadež.
Prva gerilska akcija
U ponedjeljak, 16. travnja 2012. godine, točno u 11 sati (vrijeme početka mogućnosti dobivanja na uvid natječajne dokumentacije), skupina se pojavila na porti HNK-au Zagrebu i tražila pristup dokumentaciji. Djelatnica na porti bila je iznenađena jer nije ni znala za natječaj, pa je telefonirala na više kućnih brojeva ne bi li dobila upute što učiniti.
Nakon nekog vremena, nakon nekoliko poziva stiglo je dopuštenje i s pratnjom smo pušteni u nacionalno kazalište te došli do pisarnice.
Tek tamo je nastala pomutnja jer djelatnica zadužena za dokumentaciju nije imala pripremljen dovoljan broj kopiranih primjeraka te je i ona od pretpostavljenih tražila telefonsku pomoć.
Uspostavilo se da je kopirano samo pet kompleta natječajnih materijala. Naime, nikada se na natječaj u novijoj hrvatskoj povijesti nije prijavilo više od četiri kandidata tako da nije čudno da je djelatnica bila iznenađena i ne pripremljena.
Nas petero (od šestero) dali smo osobne iskaznice isukladno proceduri, potpisali da podatke iz natječajne dokumentacije nećemo objaviti u javnost.
Ova odredba o tajnosti natječajnih podataka za javnu ustanovu u kulturi koju financiraju porezni obveznici, neprihvatljiva je u demokratskom društvu. Svi bi podatci trebali bi biti javni, dostupni na internetskim stranicama kazališta. Većinu podataka koji su se nalazili u «paketu» za natječaj u HNK-u za, na primjer, Royal National Theatre u Londonu ili Metropolitan Operu, mogu se naći na stranicama ovih institucija i to za razdoblje od deset godina unatrag.
Sve je javno.
Ovom prigodom valja naglasiti da se nitko od članova skupine koja je 16. travnja 2012. godine došla na Trg maršala Tita broj 15 u HNK u Zagrebu po natječajnu dokumentaciju, nije imao namjeru prijaviti za radno mjesto intendanta.
Samo nekoliko sati nakon akcije izašlo je u javnost kroz medije ali i putem društvenih mreža, što se dogodilo.
Reakcije stručne i šire javnosti bile su raznolike, od podrške pa sve do vrijeđanja.
Nakon prve akcije, Nora Krstulović na www.teatru.hr i ja na svom blogu, objavile smo da natječaj nije usklađen s pozitivnim zakonima Republike Hrvatske te smo apelirale da se isti poništi.
Premda se Ministarstvo kulture (koje provo i nadzor nad radom nacionalne kuće) nije oglasilo na temu naših zahtjeva, u Narodnim novinama objavljeno da je i drugi natječaj – poništen. Na stranicama Skupštine Grada Zagreba ubrzo se na Dnevnom redu našla i promjena Statuta naše matične nacionalne kuće, a promjene su se odnosile upravo na elemente koje smo Krstulović i ja navele u svojim tekstovima.
Bio je to prvi uspjeh Kazališne gerile.
'Kazališna gerila'S poništenjem natječaja ni članovi gerilske skupine koji su dobili natječajnu dokumentaciju nisu više bili dužni čuvati tajnu o onome što su saznali. Tako su podatci iz natječajne dokumentacije počeli izlaziti u javnost kroz tekstove na www.teatru.hr, Jutarnjem listu i na Slamki spasa.
Ustvrdilo se da je većina dobivenih podataka potpuno beskorisna za nekoga tko bi želio preuzeti nacionalnu kuću, a važnih i korisnih pokazatelja o funkcioniranju kazališta nije bilo. Dokumentacija nije sadržavala ni osnovne vrijednosti kazališta, nije bilo organizacijske sheme, matrice procesa odlučivanja, mape institucionalnog pozicioniranja, ukratko, nedostajali su ključni elementi bez kojih se ne može napraviti četverogodišnji program rada koji bi bio kvalitetan i razvojan te koji bi obećavao bolju budućnost ovom golemom, tromom i zastarjelom sustavu.
Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić samo je tjedan dana prije natječaja u emisiji na Hrvatskoj televiziji koja se bavi kulturom, ocijenila rad Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ocjenom ¾.
Ministrica osobno sama je potvrdila stanje HNK-u Zagrebu u kojem dominira prosječnost i osrednjost kvalitete rada.
Druga gerilska akcija
Nakon prve Gerilske akcije uslijedili su po medijima različito intonirani tekstovi, ali nije dugo trebalo čekati da se pokrene i represivni sustav. Već 2. svibnja 2012. godine u kazalište Mala scena ušao je Državni inspektorat i počeo istragu o našem poslovanju. Valja napomenuti da do tog datuma nema podataka da je ikada i jedno kazalište u Hrvatskoj bilo pod nadzorom ovoga tijela.
U tjedniku Aktual od 15. svibnja pojavio se tekst Zvonka Makovića opremljen slikom Gerilske skupine, a u kojem se nisu birala sredstva da se većinu sudionika akcije diskreditira kao osobe, umjetnike, stručnjake.
Nakon nekoliko dana utvrđeno je da je isti tekst poslan na neidentificiran broj adresa kulturnih djelatnika po cijeloj Hrvatskoj i to kao anonimna pošiljka.
Namjere su bile jasne, gerilska skupina trebala je platiti cijenu javnoga govora i svojih akcija.
Kako je kazalište Mala scena bilo najviše ugroženo, obratila sam se Skupštini grada Zagreba i Odboru za kontrolu, tražeći odgovor je li Zvonko Maković, predsjednik Skupštinskog odbora za kulturu prekršio ovlasti objavivši kao novinar podatke u privatnom tjedniku Aktual.
Pismeni odgovor poslao mi je dr. sc. Josip Kregar, predsjednik Odbora za kontrolu, koji je ustvrdio da javni podatci ne mogu biti tajni i da do podataka koje je Maković objavio u Aktualu, može doći svatko i to s ulice.
Nekoliko dana nakon Kregarova odgovora u jednoj emisije Hrvatske televizije pomoćnik pročelnika za kulturu Tedi Lušetić ponovio je Kregarov stav – svi su podatci dostupni svakome tko ih želi vidjeti. Znajući da to nije istina i da se do podataka o poslovanju ni javnih a ni privatnih kazališta ne može doći ni na koji način, odlučili smo se za drugu gerilsku akciju kodnoga imena Skok u polukat, a koja se dogodila u utorak, 29. svibnja 2012.
Prenosim dio teksta iz bloga «Slamka spasa» od 4.lipnja 2012. godine.
Točno u 8.55 nas je četvero «gerilaca», kako nas sada već i službeno zovu, Snježana Banović, Ivica Šimić, Iva Peter Dragan i ja, pokucalo na vrata zamjenika pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, zaduženoga za kulturu, Tedija Lušetića. Dočekala nas je ljubazna tajnica i objasnila da gospodin Lušetić ima sastanak.
Dobro. Lijepo. Radi se.
«Molimo Vas da ga samo zamolite da javi u svoje urede zadužene zafinancijske i programske izvještaje da smo došli vidjeti podatke zakoje je u TV emisiji rekao da ih može vidjeti svatko».
Tajnica nestane u smjeru velikih vrata iza kojih se krije naša sudbina. Sjednemo tako mi čekamo da nam glasnik – tajnica – prenese glase olimpskih bogovao našoj sudbini. Jer, sasvim je jasno da nas Olimp neće primiti.
Nakon desetak minuta (jednako tako ljubazno) primi nas jedna djelatnica Ureda.
Djelatnica: «Izvolite, što trebate?»
Mi: «Podatke na uvid, koji su ionako javno dostupni, kako su to rekli Lušetić i Kregar.»
Djelatnica: «Podaci se ne mogu dobiti bez pismenog upita.»
Mi (vadeći iz torbe pripremljene pismene upite): «Evo pismenih upita.»
Djelatnica: «Ali upiti moraju biti urudžbirani.»
Mi: «Dobro, idemo ih urudžbirati. Hvala na prijamu, doviđenja.»
Kazališna GerilaDjelatnica: «Javit ćemo vam se, doviđenja.»
I uputismo se mi u Urudžbeni ured. Urudžbiramo mi, urudžbiramo, izlazimo već, kad tamo, zaustavi me zaposlenik Ureda zadužen zasigurnost i pita: «Pa kako ste vi ušli?!»
Hm, bilo je to teško pitanje. Kako smo ušli? Lijepo, kroz vrata, pa po stubama, pa na polukat –Olimp.
Slijedi novo pitanje: «Jeste li vidjeli pročelnika?»
Jesmo li VIDJELI pročelnika?
Što je sad ovo?
Ja: «Hm, hm, vidjeli smo ga na hodniku, pristojno pozdravili, u čemu je problem?» Djelatnik: «Niste smjeli samo tako otići pročelniku i vidjeti ga, to se ne smije.»
Ja: «Ah, baš zanimljivo što to nismo smjeli, ali mi nismo ni išli pročelniku, nego njegovu zamjeniku. Usput, nismo ni znali da se Njega Osobno NE SMIJE vidjeti!?»
Razmišljam, što je naš pročelnik Ureda Ivica Lovrić, neka zaštićena vrsta koju se ne smije vidjeti? Možda bismo se mogli pretvoriti u kipove ako Ga vidimo? Ili možda u stupove od soli? Ili da se udaljavamo od faraona natraške, na koljenima, ne dižući pogleda nas ne zaslijepi sam Amon Ra?
I tako smo lijepo nas četvero «gerilaca» izašli u lijep, zagrebački dan, fotografirali se ispred Ureda s urudžbiranim zamolbama, neka se nađe za povijest, i – sada čekamo da nas u zakonskome roku pozovu pa da vidimo svaki račun, svaki ugovor i svaki dokument koji nas zanima, i to za svako javno kazalište u Zagrebu! Pa da i mi, kao «novinar» Maković, napokon dobijemo tzv. «javno dostupan izvještaj» poslovanja za prošlu godinu svih kazalištau Zagrebu.
Tik-tak, tik-tak, tik-tak...
Počelo je odbrojavanje!
Iliti, otvorila se nova stanica u odnosima javne uprave i korisnika.
Stranica – JAVNOSTI.
Početkom lipnja 2012. godine nismo ni slutili da još nismo ni na početku.
Na praznik Tijelova, neradni dan, svatko je od nas dobio poziv brzojavom da sutradan u 10 sati dođemo na uvid dokumentacije. Troje od četvero nas bilo je na putu, poslali smo brzojave da ne možemo doći i molimo novi termin, a samo je Snježana Banović otišla u Ured za kulturu. Tamo su joj predočeni potpuno nevažni dokumenti s obrazloženjem da su oni, koje smo tražili, upravo na pregledu u Kontrolnom uredu.
Nakon tog dana Ured se nikada više nije oglasio s prijedlogom da ponovno dođemo vidjeti podatke, ali je zato nakon samo tjedan dana Mala scena ponovno dobila pismo da preda svu svoju financijsku dokumentaciju za tri godine unatrag. Valja naglasiti da su svi izvještaji Male scene iz proteklih godina verificirani i da nije nađena nikakva nepravilnost.
Neke sam dokumente koje smo tražili u svibnju 2012. godine, uspjela dobiti na uvid u studenome 2013. godine. Zakon o pravu na pristup informacijama koji je na snazi u Republici Hrvarskoj predviđa da javna uprava građanima mora dati na uvid dokumente najkasnije u roku od 15 dana.
Treća gerilska akcija
Tijekom lipnja 2012. godine u medijskom se prostoru vodila žestoka polemika između dvije suprotstavljene strane koji su bili uz gerilu s jedne strane, te postojećeg establišmena koji je smatrao da su akcije koje su poduzete djelo gubitnika u hrvatskom kulturnom prostoru. TV i radio emisije, novinski članci, društvene mreže, nema mjesta u javnom prostoru gdje se tih dana nije moglo čuti mišljenje o pojavi gerile.
Premda nas je u travnju 2012. s prvom akcijom krenulo samo šestero ad hoc sakupljenih pojedinaca, skupina se povečavala. I druga se strana čvrsto postavila u obrani zaštite postojećega sustava.
Gerilci se u to vrijeme jače povezuju na društvenim mrežama te osnivaju neformalnu FB skupinu pod nazivom Platforma za Kulturnu Promjenu.
Na portalu www.teatar.hr počinje prikupljanje potpisa za smjenu Zvonka Makovića s mjesta predsjednika Skupštinskog odbora za kulturu, a u kratkom vremenu peticiju je potpisalo preko 150 potpisnika kulturnih i javnih radnika. Upravo po broju potpisnika mijenja se ime i skupine, te mijenja ime u Akcija 155+.
Osim grupa na Facebooku-u, otvaraju seposebne mail adrese putem kojih se komunicira te se i dalje pridobivaju istomišljenici.
Kazališna gerila
Nakon četiri dana opstrukcije službenika Skupštine grada, skupina uspjeva urudžbirati dopis u u kojem se traži smjena Zvonka Makovića s funkcije predsjednika Skupštinskog odbora za kulturu Grada Zagreba.
Premda se spinovima iz Makovićeva tabora stalno pokušava krivotvoriti da ga gerilci žele smijeniti s mjesta člana skupštine, to nije točno. Zahtjevi skupine bili su javni i transparentni i odnosili su se isključivo na Makovićevo mjesto predsjednika Odbora za kulturu.
Dana 1. srpnja 2012. u središnjoj informativnoj emisiji Dnevnik na HTV-u
Zvonko Maković je rekao: Mene nitko ne može smijeniti što je jasno pokazalo koliko je postojeći establišment bio siguran u svoj položaj.
U to vrijeme intendantica Ledere daje izjavu da je, kad je samozvana gerila počela raditi cirkus od natječaja za nacionalnu kuću, očekivala da će se ministrica ograditi od njih i stati iza svoje institucije, ali vrlo brzo se pokazalo da je i ona (ministrica, op. a.) dio te gerile.
Valja naglasiti da je gerilskim akcijama poduzetim tijekom proljeća 2012. spomenuta je kulturna / kazališna neizravno gerila radila i protiv Ministarstva kulture pa i protiv ministrice. Za Lederer je ministrica također bila dio gerile.
Krajem svibnja 2012. raspisan je i treći natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu ali je isti ponovno propao jer za dvoje kandidata je utvrđena da nisu priložili dokumentaciju, ali ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije željela potvrditi Anu Lederer. Raspisan je i čevrti natječaj.
Četvrta gerilska akcija
U međuvremenu je i u Splitu nastupila kriza jer nakon četiri propala natječaja, HNK u Splitu nije dobilo intendanta, a kriza je trajala od 1. listopada 2009. godine.
Oko 270 zaposlenika splitskog nacionalnog kazališta ostalo je bez potpisnika/intendanta, a samim time im je onemogućena egzistencija i pravo na rad.
Kazališna gerilaU suglasju sa Snježanom Banović i Norom Krstulović, objavila sam 20. listopada 2012. godine poziv kolegama da u srijedu, 24. listopada u 12 sati izađu ispred HNK-a u Zagrebu, Splitu, ispred svojih kazališta u bilo kojem gradu u Hrvatskoj (gdje postoji kazalište) i pokažu svoje neslaganje su ništavanjem hrvatske kulture. Pozvali smo kolege i građane na solidarnost, na davanje podrške zaposlenicima HNK-au Splitu, i svim umjetnicima i kulturnim djelatnicima koji stvaraju kulturu ove zemlje i ne žele dopustiti da se potone u barbarizam. Poručili smo kolegama neka samo dođu, da se od njih ne očekuje ništa drugo doli do pokazivanja građanske svijesti o nedopustivosti uništavanja hrvatske kulture. Prije točno deset godina, u svibnju 2002., izašli su hrvatski umjetnici pred Hrvatski sabor, nakon toga pred svoja kazališta i akcijom "Bijeli kvadrat hrvatske kulture" zaustavili donošenje zakona koji je bio štetan za napredak hrvatske kulture.
A u jesen 2012.?
Ispred HNK-a u Zagrebu došlo je tridesetak ljudi, od čega je polovica bilo studenata Odsjeka produkcije Akademije dramske umjetnosti kojima smo Snježana Banović i ja predavale. U Rijeci je došlo devetero ljudi, u Splitu čak cca. 150, a ispred HNK-a u Osijeku – samo jedan prosvjednik.
Bilo je očito da živimou vremenu u kojem je nestalo komunikacije, osjećaja za opće dobro i empatije. U to sam vrijeme napisala: Mjesto rezervirano za empatiju popunio je strah i posluh.
Svakakoje važno naglasiti da je u trenutku kada HNK u Zagrebu nije imao izabranog intendatna za sljedeće četverogodišnje razdoblje, ispred kazališta u Zagrebu na skup podrške došao je samo jedan zaposleni glumac tog kazališta. I jedna zaposlenica u administraciji .Od 517 zaposlenih u ovoj instituciji i stotine ostalih u ostalim zagrebačkim javnim kazalištima nije se ispred Meštrovićeva zdenca u srijedu u podne pojavio nitko.
Tako je taj jedan zaposleni kolega iz zagrebačkog HNK-a dao svoju podršku za 277 zaposlenihu HNK-u u Splitu.
Godinu 2012. završilo je hrvatsko kazalište bez izabranog intendanta u dva najveća nacionalna kazališta i uz sve glasniju (ne i brojniju) opoziciju postojećem sustavu.
Gerliska skupina s početka ovoga teksta nikada više nije zajednički djelovala, ali je pokrenula proces propitkivanja funkcioniranja postojećeg kazališnog sustava.
Nastavlja se...
1 Patrice Pavis u svojoj knjizi Pojmovnik teatra (2004., Antibarbarus, Zagreb) spominje pojam gerilsko kazalište, a objašnjava ga kao «kazalište za koje se pretpostavlja da je militantno i angažirano u političkom životu ili u borbi za oslobođenje nekog naroda ili neke skupine.
