Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Varja Đukić - Od slobode kretanja do teatra bez granica

Viza - teatar bez granica

Varja ĐukićVarja ĐukićInformativna era je daleko od svog početka, pokazuje oblike koji su kontraindikovani, sposobnost selekcije je stvar kulture u kojoj pojedinačno egzistiramo u etabliranom kolektivitetu. Kada se i naša kultura ugrožena "nelojalnim" prelaskom iz usmene u elektronsku komunikaciju, razvije do vrste u kojoj postoji konsenzus da nam je more informacija na domak, ali da je tek znalačko korišćenje i selektiranje čine svrsishodnom i neophodnom, biće možda nepodnošljivo ovo elementarno ograničenje koje se odnosi na slobodu kretanja.

Hodanje po zemlji by foot ipak je nezamjenljivo, ako ni zbog čega ono zbog korisnog dejstva magnetnog polja. Ni tako, nikako ne možemo preći niti jednu granicu (liše hrvatske, privremeno-povremeno, makedonske, albanske - tačka). Cilj je važan - kretanje preko granica oprećeno je bjesomučnim seobama, bjekstvima iz prostora bivše SFRJ. Kao garant povratka "na mjesto" sve zemlje u o kruženju uvele su vizni režim. Viza zvanična ovjera, u kartanju - osnovni ulog. Iste se više i ne dobijaju bez enormne količine papira - garantnog, pozivnog pisma, potvrde o zaposlenju, potvrde o ličnim primanjima, bankovnog računa osobe koja vas poziva, ljekarskog uvjerenja - krvne slike, nalaza urina, ginekološkog pregleda ili snimka pluća. Sve to naravno i košta, administracije domaće i strane naplaćuju usluge za "pretraživanje" nepoželjnih ili barem propuštanje na svoju stranu. Dalje, iz Podgorice, Ulcinja, Plava ne možete dobiti većinu viza ukoliko prethodne ne otputujete u Beograd i tamo podnesete zahtjev. Nakon svih peripetija, potrošenog vremena i novca, ostaje vam da čekate poziv za čekanje u redu ispred ambasade zemlje u koju želite ili treba da idete. Jedna od dobrih vježbi za one koji još ne znaju u kakvoj izolaciji živimo, bez obzira da li osoba ima ili ne želju da dobije vizu, bila bi: stajanje u nekom od redova ispred bjelosvjetskih konzulata i ambasada. Takva vježba možda bi proizvela "kritičnu masu bunta" za ideju da je sloboda kretanja garantovano ljudsko pravo Scena iz predstave 'Post Scriptum'Scena iz predstave 'Post Scriptum'propisano raznorodnim međunarodnim konvencijama. Sasvim "možda". Izolacija koja je počela sa početkom ratova na prostoru bivše SFRJ proizvela je već dugoročne efekte: ljudi sa trideset godina nemaju pasoš niti razlog da ga izvade, niti potrebu da ga imaju - prelazak granice je sasvim normalna, čak neophodna stvar za nevjerovatno mali broj ljudi. Niti u vrijeme "ljetnjih, turistički seoba niti na jednoj granici prema Hrvatskoj, prema BiH, prema Albaniji, nema redova, granični prelazi su jednako prometni kao slijepa ulica. Mirovanje, tapkanje u mjestu unutar granica koje imam pred sobom, nije nastalo kao posljedica usredištenja unutar njih (ima i izuzetaka, nesumnjivo) već kao sindrom stanja duha, potlaušena nezainteresovanost za drugo, drugačije, drugog.

Iskustvo skupo stečenih samostalnih i dugo izolovanih, uništenih, pa krpljenih balkanskih država, govori da se pravo na kretanje najskuplje plaća. Unutar granica, usljed sopstvene silno utvrđene nepomičnosti i užurbanog plitkodišućeg kretanja u borbi za golu egzistenciju nećemo razlikovati medijski promovisane nacionalne političke i kulturne misije od potrebne nam kao vazduh - bazične komunikacije kultura, otjelovljene u umjetničkim predmetima i umjetnicima. Može li se to tumačiti strahom da sve naše različite boje imaju i sa druge strane ograde - domicilni prostor, taj drugi prostor koji nas koliko-toliko i - ne zanima. Opet, ciljano nam bliske u kakvoj budućnosti, države članica EU, njihove administracije radile su dvostruk posao - jednako su apsorbovale brojnu balkansku emigraciju, jednako su zadržale čak pooštrile kriterijume za izdavanje viza. Zidovi udaljenosti ne padaju - rastu svakodnevno, koliko god se zaklinjali u obrnuto. Problem je trajan, jer je zadovoljstvo komunikacije sa drugim kulturama zamijenilo zadovoljstvo samozadovoljstva. Domaća, domestikos - raspojasana priča o ugroženosti, pa - identitetu, brzo i nepovratno prerasta u retoriku u bliskom kontaktu sa praksom ekonomski razvijenih zemalja koje u ko-zna već kojem pojasu demokratije imaju svijest o neprestanoj turbulenciji sopstvenog identiteta, ali i dovoljnu volju (kvantitativno- kvalitetno) izraženu da u sebe apsorbuju, da sobom kreiraju identitet u odnosu na intevencije koje im donose enormne migracije iz neevropskih zemalja. PodgoricaPodgoricaAko nismo u stanju da pobrojimo pojedince koje su u posljednjih trinaestak godina otišli "u svijet" i masu koja je u posljednjih trinaestak do šla u naš svijet, definitivno nismo u prilici da spoznamo sopstveni prostor i šanse da identitet izgradimo na principu koji je većinu ujedinio u Evropi. Čemu onda Evropa kao cilj, u kom smislu - gubitka vremena radi, dokonosti ili jednostavno površnosti - zdravo za gotovo. Peter Selers, pozorišni reditelj, tvrdi da je zabluda nerazvijenih ekonomija da je izraz ekonomskog rasta jednako broj - izraz ekonomskog rasta jednako je - pojedinac, jednako - jedinka. Šta ako je koeficijent zbira jedinka-kapaciteta ispod granice prevazilaženja kvantitativno-kavalitativnih razlika. Opet, će se brojke tražiti, ali iskustvo utemeljenih zajednica i sa njima artikulisanih kultura govori da je moguće naći nesravnjive potencijale u zapretenom i neizraženom. Ili u umjetničkom djelu? Da li je Varšava nakon ratne kataklizme izrasla samo iz mišića udarničkih ili iz Šopenove muzike. Tako je "ucijelo" vjerovatno ponovo stasala i Mađarska, čiji smo glavni grad nekada gledali kao muzej voštanih figura, ravnodušni što "naši" nisu List ili Berlioz, ali je u našim rukama pasoš kao propusnica za kretanje vertikalama i horizontalama kugle.

Utisak koji "angažovani" može ponijeti iz Brisela, tamo gdje je mlado srce Evrope, upravo je jednostavnost (makar to spolja tako izgledalo) i predominantnost modela koji se nameće kao recept za loše kuhinje - multikulturalizam.... sve to multi ali u sasvim jasnom kontekstu. Kontekst u sasvim preciznim granicama, sa sasvim preciznim konfrontiranim naslijeđem koje upravo tako pravi dinamiku, živog dakle postojećeg identity. Baš me briga što su Valonci (romanizirani Kelti) i Flamanci (germanskog porijekla) toliko dugo (koliko), ali posebno početkom posljednje decenije prošlog, dakle XX vijeka teško opstali u zoni bez uzajamnih obračuna i žrtava i to duboko u tijelu Evrope. Ipak, mi nešto znači da je praksa dobre intevencije u političkom (angažman i ponuda belgijske administarcije za instaliranjem sjedišta EU u Briselu) i kulturnom (angažman umjetnika i kulturnih poslenika - neću reći intelektualaca), posljedica pojedinačnih napora i pozicije u sopstvenoj kulturnoj zajednici.

Frie LeysenFrie LeysenKultura konfrontacija sasvim je imanentna kulturi, kultura je jednostavno sposobnost artikulacije, a artikulacija najvišeg stepena je, dakako mnogoglasje saglasno da je umjetnost nije ni promotivni ni izvozni artikl, već oblik samog postojanja. Frie Leysen, selektorka internacionalnog pozorišnog festivala Kunsten Festival des Artes kaže da festival jeste pokrenula sa prijateljima u zajedničkoj namjeri idejom da predupredi "atmosferu" koja je mogla da proizvede veoma slične posljedice koje je svijet u laboratorijama administaracija proučavao tih godina na primjeru Sarajeva. Inicijativa je imala sasvim "lokalni" cilj - festival otvara umjetičku internacionalnu komunikaciju, ali je prije svega namijenjen belgijskoj publici - i Flamancima i Francuzima, odn. zdravlju lokalne zajednice. Hoće reći da mnogo puta ideja poziva na otvorenost, animira, angažuje dvije strane u sukobu da posredstvom drugih i daljih dođu u položaj suočavanja sa brojnim razlikama, ali i sličnostima. Ovako koncipiran festival i sa ovakvim podstrekom ipak je samo posljedica dobro kotiranih mnogobrojnih kulturnih i umjetničkih institucija i profesionalaca sa jedne i sa druge strane - barijere. Različiti modeli teatarskih institucija i različito profilisani umjetnici upravo sugerišu, važnost sopstvenog angažmana i jedan izuzetno istančan senzibilitet za prostor u kojem žive i stvaraju. Takav osjećaj i omogućava mjeru komunikacije koja od lokalnih i pojedinačnih interesovanja pretenduje da bude angažovana i u smislu prvog značenja - u društvenom kontekstu i u smislu rušenja barijera među umjetničkim disciplinama. Stoga je pojam performing arts daleko poodmakla kategorija koju, nažalost, ne možemo ovdje, početkom novog milenijuma iskustveno definisati. Izraziti umjetnički angažman koji pretenduje na efekte zajedničke, istovremene komunikacije, prevazilazi jednu - književnu, likovnu, muzičku, filmsku, ovdje i scensku formu. Teži komunikaciji koja neprestano koristi KunstenFESTIVALdesartsKunstenFESTIVALdesartsiskustvo gledalaca. Dakle, multimedijalnost u najrazličitijim prostorima, praznim, prolaznim, istitucionalizovanim, nije puka izmišljotina tehnološki prenapregnutog društva i ne znači samo posjedovanje visoke tehnologije za realizaciju. Podrazumijeva iskustvo slobodnog kretanja u umjetničkim disciplinama nametnute iz oka projektovanog gledaoca - istovremeno korisnika masovnih medija, istovremeno "privedenog" ili zadržanog u prostoru zbog neposredne komunikacije sa stvaraocima.

Moj angažman u ovom napisu je sasvim lični.... doduše, mnogo što ovdje automatski isključujem, ali male dokumentarističke priče iz grada i komšiluka, projektovane u bioskopskim salama govore samo o potrebi za izražavanjem i za komunikacijom.

Neobično je i gotovo simultano "naše iskustvo" sa domovima kulture i belgijskim kulturnim centrima. Potvrda je da je ipak, do jednom (dakle do vremena izolacije) ritam gradnje i uspostavljanja kulturnih sistema u evropskim zemljama i zemljama realnog socijalizma (kako to dobro zvuči!) - bio veoma sličan, neovisno od političkih prilika. Na tom mjestu prestaje svaka sličnost. Danas su takve institucije, u prvom slučaju mjesta intenzivne potrage za novim i novim umjetnicima (mlad-star) i potrage za novom publikom (mlad-star - nešto između). I jedni i drugi, i umjetnici i publika, posmatraču sa strane (moje), izgledaju kao biće sa druge planete, nekako su postojani, njihova je veza neraskidiva, njihove su potrebe zajedničke, teme globalne i individualne, rastojanja labilna i promjenljiva. Nigdje tragova od velikih godišnjica institucija koje u našem slučaju još najviše liče na zgrade i sasvim čudan amalgam ljudskog netragom zatrpanog, pa utapkanog - prisustva.

Scena iz predstave 'Post Scriptum'Scena iz predstave 'Post Scriptum'Sve ostalo, druga je priča o vlasničkim odnosima unutar različitih ekonomskih sistema. Ali, čak i u belgijskoj "situaciji" preformulisanje istih institucija se desilo. Naravno, ne bez svijesti i ne bez autentične potrebe, ne bez artikulacije novog problema i novih okolnosti. Ljudi kojima je vokacija umjetnički iskaz uglavnom posjeduju bolju sposobnost artikulacije, čak i motivaciju da se unisono izbore za ambijent koji daje podršku. Dalje, zrelo bi trebalo da budu autonomni od političke nomenklature koja služi i njima u zemaljskim danima. Pitanje koje se nameće u slučaju crnogorske kulturne scene, a proizlazi iz uvida u jedan od mnogih kulturnih ambijenata je - koliki je Broj Umjetnika - pojedinaca minimalno potreban u broju od šesto hiljada da u javnoj komunikaciji kultivisano i zajednički promoviše prvo sopstveni, dakle dalekosežno zajednički interes u rekonstrukciji, reformi ili revoluciji - kako god bilo - koja bi konačno zaličila na put ka jednom malom kompaktnom i autentičnom kulturnom sistemu. Tu se najlakše do mikromodela dolazi, naravno kroz njegovanje scenske umjetnosti, jer - ona omogućava oslobajanje kroz sintezu raznorodnih umjetničkih disciplina.

Analiza crnogorskih "pozorišnih modela" i institucija razotkrila bi sve prednosti i slabosti koje proističu iz centralizacije i privatizacije, tzv. neonacionalizacije kulturnih institucija. Ovo nije prostor za takvu analizu, više je za konstataciju da ne postoji niti minimum konsesnzusa, vjerovatno ni potencijala da se takva analiza uobliči u činjenicama koje projektuju institucije i njihov cjelokupni korpus, do rubova - dugoročno. Slična nemoć odvija se u cijelom regionu. Oslabljena motivacija za kretanjem i za uvidom u drugog i drugo donijela je novi krug otkrivanja - istog. Prepoznaćemo da su najbolji pozorišni rukopisi nastali kao amalgam dokazanih reditelja, glumaca, scenografa sa čitavog prostora SFRJ. U scenskom izrazu taj amalgam još uvijek do maksimuma potencijala uslovljen je pozorišnim akademijama koje - ako to neko hoće, može i da kaže - preživljajvaju istu sudbinu kao nekadašnji domovi kulture. Razlika je što ih svake godine ili povremeno - kao na Cetinju - opsijedaju nove generacije studenata, dakle njhova "proizvodnja" ne prestaje. Pitanje zastarjelosti tehnologije malo ko će postaviti, pogotovo ne autoriScena iz predstave 'Post Scriptum'Scena iz predstave 'Post Scriptum' pozorišnih predstava koji ne znaju šta bi sa više ili drugačije. Čak ni to nije dramatično - vrste teatra su neograničenog broja, ali posezati sa lakoćom za pojmovima koji su apsolutno ispražnjeni od svog smisla kao što je - savremeni teatar, neobrehtovski teatar, moderni teatar, neshvaćeni teatar, teatar za hrabre... zamka je ne za publiku, čiji prosjek treba njegovati, već za dugi proces napretka u suštinskom oslobajanju za scenski izraz na temeljima koji su trajni koliko evropska civilizacija.

Cilj pozorišnog izraza nije da bude etabliran, njegova priroda je apsolutno autonomna u svakom pojedinačnom pokušaju. Neograničenost mogućnosti upravo je sadržana u pojmu scenske umjetnosti - performong art.

Upravo je rečeno razlog i povod za "intervenciju" IETM-a, sa sjedištem u Briselu (Belgija), organizacije koja okuplja oko 400 profesionalaca i organizacija iz 45 zemalja Evrope i svijeta koji se bave savremenom scenskom umjetnošću i Flamanskog pozorišnog instituta sa sjedištem u istom gradu.

 

Varja Đukić, Podgorica

Izvor: www.varjadjukic.net