Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

THE HUMAN CONDITION - Vitomira Lončar

Ne volim pisati o...

Vitomira LončarVitomira LončarNe volim pisati o sebi i svom privatnom životu.
S druge strane, jedna od mojih temeljnih životnih strategija jest – javno djelovanje. Pa ću iskoristiti i ovu prigodu ne bih li nešto učinila u tom smjeru.
Da se želim baviti kazalištem znala sam vrlo rano. Imala sam vlastitu kazališnu družinu u osnovnoj školi u kojoj sam glumila i režirala, a s 13 godina roditelji su me upisali u PIK, Pionirsko kazalište, koje se u to vrijeme već zvalo Zagrebačko kazalište mladih. U PIK-u sam išla u omladinski dramski studio i ubrzo po dolasku počela igrati u predstavama.
I, dakako, zaljubila se.
U svog današnjeg (i jedinog) muža.
Imala sam tada 15 godina.
Otprilike u isto vrijeme dogodilo mi se nekoliko nesretnih slučajeva. Na skijanju sam se velikom brzinom zaletjela kuću i dobila potres mozga, a nedugo nakon povratka u svakodnevni život, za vrijeme jedne predstave, palo mi je željezno koplje na glavu i ponovno me unesrećilo. Ubrzo su počele glavobolje, liječenje i – antiepileptici.
Epilepsija je bolest koju prati najveća stigma. Zašto je tome tako? Vjerojatno zato što su epi napadi popraćeni manifestacijama s kojima većina ljudi ne voli ili ne želi biti suočena. Oboljeli u napadu često izgube svijest, padnu na pod, ponekad im ide pjena nausta, ponekad se tresu, mogu pregristi jezik, a nije rijetko i da se za vrijeme napada i pomokre.
Mladom čovjeku nije se jednostavno nositi s bolešću i s ograničenjima koja se postavljaju: zabranjeno je piti alkohol, potrebno je redovito spavati, uzimati terapiju, izbjegavati stresove, jaku rasvjetu, poželjno je zaobilaziti izlaganje suncu, ukratko, uredan život i red preduvjet su držanja bolesti pod kontrolom.
Zbog već spomenute stigme većina oboljelih ne želi da njihova okolina zna za bolest. To pojačava stres i strah da će se napad dogoditi, a samim tim i povećava se mogućnost napada.
Kao što sam već rekla, u svog sam se muža zaljubila s 15, ali on za menenije mario. U mnogim smo predstavama bili par i često smo bili zajedno.
Već pretpostavljate da osim naše voditeljice, Zvjezdane Ladika, nitko nije znao da sam pod terapijom i da bolujem od epilepsije. Zvjezdana je o meni vodila računa (koliko je mogla), podsjećala me da uzimam lijekove i ograničavala me u tulumarenjima i životu kakav je za mene bio štetan. Naravno da joj to često nije polazilo za rukom jer me, kao ni danas, nitko nije mogao zaustaviti.
Kad sam navršila 18 godina, upisala sam Akademiju dramske umjetnosti i prestala ići u PIK, ali su meujesen 1977. pozvali na još jedno gostovanje jer sam igrala Smiljku, glavnu žensku ulogu u predstavi «Mačak Džingis-kan i Miki Trasi».
Mačak Džingis-kan bio je moj Ivica.
Putovali smo na gostovanje u Italiju gdje smo u Rimu, u Teatru D'Argente imali nekoliko izvedaba, nakon toga smo otišli u Piccolo teatro u Milano za tri izvedbe, a turneja je završavala u Trstu gdje smo u jednom lijepom kazalištu (više mu se ne sjećam imena) igrali završnih sedam izvedaba.
Neizmjerno sam se veselila tom putovanju jer sam, osim predstava u predivnim kazalištima, imala prigodubiti blizu Ivice.
U životu nikada ne odustajem pa sam se nadala da ću napokon, nakon tri godine uzaludnih pokušaja, «ući u njegov fokus».
Autobusom smo putovali od Zagreba do Rima. Bio je to dugačak i naporan put.
U Rimu smo imali burne dane, pokusi, predstave u predivnom kazalištu s pet katova loža, razgledavanje Rima, po noći nespavanje, tulumi...
Nakon nekoliko dana moj se organizam već prilično iscrpio, postajala sam sve slabija i boljela me glava. Kratkotrajan gubitak svijesti dogodio mi se u pauzi jedne izvedbe, ali sam uspjela izdržati do kraja.
Završili smo nastupe u Rimu i krenuli prema Milanu.
Dogovor je bio da stanemo u Firenzi kako bismo usput vidjeli i ljepote tog grada umjetnosti.
U autobusu smo se, kao i uvijek, dobro zabavljali. Svirale su se gitare, pjevalo se...
U trenutku kada sam stajala u prolazu pokraj Ivice odjednom sam počela gubiti svijest.
Pala sam na pod.
Počeo je napad.
Svi su se šokirali.
Kad sam došla k sebi ležala sam na podu u lokvi vlastite mokraće. Svi su stajali oko mene, lica su bila u magli, a jedino što je zvonilo u mojoj glavi bilo je da je sada i On vidio što mi se dogodilo, da bolujem od epilepsije i da sam se pri tom pred Njim popiškila.
Zemljo, otvori se!
Nastala je prilična strka, a moji su kolege bili u čudu jer vjerojatno nikada nisu vidjeli epi napad.
Dok sam ležeći na podu pokušavala naći snage da se pridignem, odlučeno je da se ne zaustavljamo u Firenzi već idemo ravno za Milano gdje će mi potražiti liječnika.
Svi su bili razočarani.
Jedna prijateljica mi i dan danas zna reći da zbog mene nije vidjela Firenzu...
Napad je prošao, a moj pakao je tek počinjao.
Izgubila sam samopouzdanje.
Ivici se više nisam usuđivala ni prići.
Bilo mi je silno neugodno, nezamislivo da bi se ikada tako nešto moglo zaboraviti i da bi on ikada više u meni mogao vidjeti išta drugo osim nekoga tko se pred njim popiškio u epi napadu.
Moguće da nitko iz moje okoline o meni nije promijenio mišljenje zbog tog događaja u autobusu, ali u mojoj je glavi sve bilo izgubljeno.
Bila sam u to vrijeme djevojka, tek sam bila prošla 18 godina, a žensko samopouzdanje mi je odjednom postalo – nula.
Nisam imala s kim razgovarati, bila sam prepuštena samoj sebi u potrazi za načinom kako se ponovno uspostaviti.
Sljedećih nekoliko mjeseci s Ivicom sam imala velikih problema u komunikaciji, počela sam ga i izbjegavati jer nisam znala kako se postaviti prema problemu koji se pojavio.
Na sreću, on je uskoro otišao u vojsku i nije ga bilo 18 mjeseci.
Dovoljno vremena da prođe ono prvo, teško razdoblje prihvaćanja da se prošlost ne može vratiti.
Nakon tog događaja u autobusu, prošlo je 14 godina do dana kada smo počeli zajedno živjeti i još tri do našeg vjenčanja, a kroz to razdobljenaš je odnos prolazio kroz različite faze.
Svako tolikou meni se javljala nesigurnost i često su mi se vraćale slike iz onog nesretnog autobusa.
Kada je Ivica odlučio biti na porodu naše Buge, ponovno su se počela javljati sjećanja iz prošlosti i nelagodan osjećaj da se neću moći uspostaviti kao žena.
No, dogodilo se suprotno. Nakon što smo dobili dijete, kao da je sve nestalo.
Italija iz 1977. godine prestala je biti naša tabu tema.
Zašto sve ovo pišem?
Nitko nije savršen. Svatko od nas ima nešto što ne bi želio da drugi o njemu znaju, osobito oni do kojih nam je stalo. No, naša snaga i vjera u sebe počinje tek onog trenutka kada se prihvatimo baš onakvima kakvima nas je Bog stvorio.
Kad prihvatimo sebe, moći će drugi prihvatiti i nas.
U potpunosti.
Premda nam se to ponekad učini – nemogućim.
I premda se ne čini tako, ovo je priča – o seksu. I osvještavanju jedne seksualnosti.