Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

THE HUMAN CONDITION - Nikola Strašek, Zašto čitam, zašto pišem

Nikola StrašekNikola StrašekKada sam bio dijete, čitala mi je slikovnice i bajke, u vrijeme kada se mrak lijepi uz prozore a kapci postaju teški. Uživao sam u njenom glasu, toplini i sreći što joj je isijavala iz očiju dok je čitajući oživljavala pred mojim očima čudesne i nove svjetove. Ubrzo sam i sam počeo čitati, sve one knjige koje čitaju milijuni dječaka, knjige o avanturama Tarzana i Old Shatterhanda, Toma Sawyera i D'Artagnana. Nisam mogao vjerovati da pokretom očiju preko sitnih, crnih slova mogu švrljati kroz džungle, doživjeti vrijeme kada su ljudi razmirice rješavali mačem ili ploviti Mississippijem u društvu odbjeglog roba. Knjige su bile zabavne kao nogomet ili sakupljanje sličica. Uvukle su se u svagdan i ubrzo nisam mogao bez njih.

Rastao sam i proždirao knjige, čitao lektiru i po nekoliko godina unaprijed, otkrivao plodove "truda i čuda" čiji su tvorci, rasuti u vremenu i prostoru, kreirali "stvarnost" koja je odjekivala mojim bićem. Čitajući udisao sam "finu prašinu atoma koji tvore jezik". Sve se odvijalo u sjeni, sjeni bolesti pod čijim je malignim utjecajem njen duh blijedio i tijelo se raspadalo i u sjeni genocida pod čijim se krvavim tragom raspadala zemlja u kojoj se rodila.

A tada je umrla. Umrla od raka nakon šest godina metastaza, kemoterapija, straha i boli. Vrijeme dezintegracije njenog bića podudaralo se sa vremenom raspada Jugoslavije i ratovima što su uslijedili. Ratovima vođenim iz njenog rodnog grada – Beograda. Ugasila se među razvalinama svijeta koji je voljela.

Isprva mi se činilo kako sam ostao sam u ogromnom prostranstvu pisane riječi. Sam – bez vodiča. Trebalo je proći vrijeme da osjetim smrt i shvatim ono što sam intuitivno oduvijek znao – kako književnost nije monolog već razgovor između pisca i čitatelja. Susret koji isključuje ostatak čovječanstva. U trenutku u kojem se odvija, pisac je ravnopravan čitatelju, i čitatelj je ravnopravan piscu. Ravnopravnost koju spominjem, ravnopravnost je svijesti. Književnost je posljedica samoće. Samoće pisca i samoće čitatelja. Do trenutka kada se smrt u privatnom i društvenom obliku utisnula u moj život, s mamom sam dijelio samoću čitatelja, razgovarao i učio, uživao u trenucima prepoznavanja i dodira preko stiha, rečenice, motiva ili teme. Ja sam počinjao, ona – završavala. Zbog jedinstvenog odnosa koji smo čitajući stvorili, teško sam se mirio sa činjenicom kako sam zapravo uvijek bio samo u društvu piščeve svijesti utisnute u papir. Mama je, otrgnuvši od smrti nekoliko dragocjenih godina, odškrinula vrata i potaknula me da zakoračim u svijet literature.

BeogradBeogradNastavio sam čitati, svakodnevno i manijakalno, vjerujući kako se ključ njezina života, života koji smo kratko dijelili, krije u knjigama koje su me okruživale, koje je voljela i koje je poput krušnih mrvica ostavila za sobom. Slutio sam kako je umjetnost "ili tjelesni svijet duha ili duhovni svijet tijela". Naš je stan bio prepun polica ispunjenih knjigama, ali kraj kreveta u kojem je umrla stajale su, naslonjene jedna na drugu poput ljubavnika, knjige koje je kroz život najviše zavoljela i koje je u posljednjih nekoliko godina čitala. U tim sam knjigama tražio rasute fragmente njene svijesti čiji sam šapat čuo u šumu stranica i melodiji riječi. Vrijeme je prolazilo, moje znanje se širilo, sazrijevao sam i počeo osjećati kako polako oživljava i progovara. Otkrio sam kako moja mrtva mama i dalje živi u literaturi koju je voljela. A tih pedesetak naslova postalo je sjeme iz kojeg je izrastao svijet satkan od knjiga, svijet neraskidivo isprepleten s njenim, svijet koji kao svaki čitatelj strpljivo kroz život stvaram. Taj svijet suprotstavljen je, u mojem slučaju, društvenoj stvarnosti u kojoj živim.

Gurnut sam u svijet kao krvni miješanac kakav je bio moguć samo u k&k monarhiji, i prvih dvanaest godina nisam o tome razmišljao. No, kada je započela naša "mala" kataklizma, kada su zapaljene kuće, mrtve krave i ljudi što sa vrećicama u rukama posrću kroz blato postali slika vremena i kada je ono što te određuje postalo – prezime, i posljedično, nacionalnost, kada je razlika između života i smrti svedena na raspored slova koja si naslijedio od roditelja, kada je masama zavladala nacistička logika "krvi i tla" rađajući povijest iz nožem prerezanih grla – shvatio sam kako i ja nosim plastične vrećice i gacam po blatu dok se Babeljevo "narančasto sunce kotrlja po nebu, kao odrubljena glava".

Uronio sam u književnost da učinim podnošljivim nepodnošljivo. Kada su se svi oko mene pretvorili u Hrvatine/Ustaše, počeo sam shvaćati raščerečenost vlastitog nacionalnog identiteta. Osim što sam dijete iz miješanog braka, iz obitelji u kojoj su se izmiješali i Hrvati i Srbi, Slovenci i Česi, Grci i Židovi, obje mramorne ploče gdje sahranjujem svoje mrtve nosile su i nose zvijezdu. Moj djed, katolički svećenik, skrivao je u orguljama Židove koje su htjeli ubiti jer su bili Židovi. Tri ga je puta Stepinac izvlačio iz ustaških zatvora prije nego što je ovaj, u kočiji, dojahao u partizane. Njegovoj ženi, mojoj baki, prvog su muža ubili u Jasenovcu. Ubili su ga jer je bio komunist. U malom podravskom selu ležala je u svinjcu s bombom u ruci, skrivajući se od ustaša, odlučna da se ne preda – živa. Preživjela je i u NOB-u provela čitav rat. Stariji brat moje druge bake, Stojan Stefanović-Bata, vodio je te iste četrdeset i prve u Prokuplju ilegalnu tiskaru kao član komunističke partije. Baka Magdalena često nam je pričala kako je kao dvanaestogodišnjakinja nosila Batine tekstove preko trga punog Nijemaca, onako kako joj je savjetovao: "Idi tamo gdje ih ima najviše i nemoj se skrivati." Osamnaestogodišnji Bata uhvaćen je i odveden u Bergen-Belsen. Tamo je ubijen, a za grob mu se ne zna. Na kući gdje se nalazila tiskara, rodnoj kući moje bake u Prokuplju, od kraja Drugog svjetskog rata stajala je ploča s njegovim imenom i kratkim, formalnim tekstom u koji je upisana njegova sudbina. Stoji li i danas ta ploča – ne znam. Volio bih vjerovati da stoji. Magdalenin muž, moj djed Vilim, otišao je u partizane sa 16 godina i ratovao do 1948. Otpušten je sa činom majora i teškim slučajem PTSP-a.

Takva je bila moja obiteljska povijest kada je zavladala "ideologija kiča" i "licitarskog srca", kada je nastupilo vrijeme ljudi što su u masi vidjeli samo tjeme onoga ispred sebe, kada su se brojala krvna zrnca i pozivalo na klanje. Zavrtjela se "inflacija nula", kako je to divno dijagnosticirao Canetti, nacionalizam je prošao period inkubacije i eksplodirao mržnjom.

Ivo Andrić i Miroslav KrležaIvo Andrić i Miroslav KrležaMoju mamu ubio je rak. Genetski nasljedna, ali i psihosomatska bolest, i ništa me ne može razuvjeriti kako su rat, mržnja, smrt, genocid i nacionalizam bili ključni katalizatori njene smrti. Voljela je Jugoslaviju iz svih važnih razloga: jer je bila multietničko društvo; jer je smatrala kako je druga Jugoslavija civilizacijski vrhunac u povijesti Južnih Slavena i ljudi s ovih prostora; jer je vjerovala u pravednu distribuciju bogatstva i solidarnost, u danas gotovo zaboravljene ideje kao što su društveno dobro i građanska odgovornost; jer je vjerovala u pokret "nesvrstanih", u antifašizam i Krležu, u Andrića, Selimovića, Kiša, Kovača i Feral Tribune; jer je intuitivno znala da nam bolje od onoga kako je bilo, više nikada neće biti. Bila je idealno jugoslavensko dijete, iz etnički miješanog, antifašističkog braka. Muž isto. Djeca višestruko. Duboko je vjerovala u bratstvo i jedinstvo. Mislila je kako su zloćudne nacionalističke stihije obuzdane i kako je potrebna još jedna ili dvije generacije pa da povijest klanja išezne sa Balkana. Bila je naivna. Četnici i ustaše, bagra što je krajem osamdesetih i početkom devedestih provirila iz septičke jame povijesti i povezala se sa komunistima od karijere, dala joj je do znanja kako je 1941. doista "godina koja se vraća". Kada su pripreme za pokolj počinjale, sjećam se kako sam sa devet godina, ne razumjevši što se točno događa, intuitivno osjetio strah i nelagodu svojih roditelja nakon Miloševićevog "Nitko ne smije da vas bije!" i dvije godine kasnije tijekom orgazmičkog obilježavanja šestogodišnjice jedne izgubljene bitke – kako to već često biva, porazi su izvori temeljnih nacionalnih mitova.

Roditelji su kod kuće čitali Feral (još u doba kad je izlazio kao podlistak) i Novi list i bez obzira što su znakovi bili posvuda, još uvijek vjerovali kako je nemoguće da se može proliti krv a kamoli da ćemo ponavljati koncentracijske logore i genocid. No, nakon pobjede nacionalističkih stranaka i nacionalizma kao ideje, danas znam da je znala kako iz svega toga ne može izaći dobro, iako želim vjerovati kako se do prvih ubojstava nadala da će prevladati razum. Znam da je znala jer je čitala Konstantinovićevu "Filosofiju palanke", Kiševu otmjenu i preciznu dekonstrukciju nacionalizma u "Homo poeticusu", Eliasa Canettija i njegovu "Masu i moć". A znam da je čitala jer su te knjige ili tekstovi ostali iza nje, na polici kraj kreveta ili na radnom stolu. I tako sam istovremeno gledao kako se ruši zemlja u kojoj sam se rodio i kako mi umire mama. Širi društveni kontekst i mala privatna tragedija isprepleli su se u jedinstvenu temu.

E.Canetti, Masa i moćE.Canetti, Masa i moćBez obzira na tešku i sveprisutnu nacionalističku propagandu, bez obzira što sam živio u zemlji koja je napadnuta i onih se nekoliko puta skrivao u skloništu, gledao sam što se događa sa nevjericom i tugom, osjećajući kako je uvijek "bolje nalaziti se među progonjenima nego progoniteljima".

Ulazio sam u pubertet i sazrijevao usporedo sa slikama razorenih gradova i krvlju poprskanih ulica, polako shvaćajući kako pripadam manjini što je bezumne pokolje smatrala bezumnim pokoljima a ne pobjedama ili porazima. Uostalom, sve što se događalo bilo je poraz. Poraz ljudskosti. Poraz svega što je drugu Jugoslaviju činilo važnom. Pripadao sam manjini, koja je postojala na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, i koja je prozrela dim nacionalne mitologije i mržnje prema "drugome". "Drugome" po vjeri i/ili naciji, ali uvijek drugome.

Znam, kratko sam živio u Jugoslaviji, znam da je bila daleko od idile, znam da je od 1945. do Staljinove smrti vladala naša varijanta staljinizma, znam da su ubijeni ljudi bez suda, znam da su ljudi završavali na Golom otoku, znam da se partiji nije smjelo zamjeriti, znam za cenzuru i mnoge nesretne ljude, no kako mi je život maminom bolešću i smrću te krvavim raspadom Jugoslavije oštrom linijom razlomljen na prije i poslije, doživio sam da se ostvare sve Konstantinovićeve i Kiševe prognoze, da se većina onoga o čemu je pisao Feral Tribune pokaže kao istina – od pokolja do privatizacijske pljačke – i da se petnaest godina kasnije preživjelim ubojicama i pljačkašima počne suditi za zločine o čijem sam postojanju bio izvješten kada su se događali, u vrijeme dok su mase mahale zastavama i kalašnjikovima i kada se u "obrambenom ratu nije mogao počiniti zločin". Znao sam imena i lica ubojica koji su bili heroji nacije u čijoj sam državi živio. Gledao sam ih kako se bogate i zauzimaju sve važnije pozicije. A znao sam da je Glavaš, uz Šuškovu pomoć, organizirao ubojstvo Reihl-Kira. Znao sam da su merčepovci ubili djevojčicu na Sljemenu. Znao sam za deložacije, "Paviljon 22″, Pakračku poljanu, "Loru" i Gospić u vrijeme Norca i Oreškovića. Nisam znao da ću te ljude još dvadesetak godina gledati kao stupove društva.

Danas znam kako mi je život podijeljen na prvih dvanaest godina i ostatak koji živim. Jer bez obzira koliko se stvari petnaestak godina kasnije naizgled razlikuju od ratnih vremena, moj život – za druge ne želim govoriti – razlomio se tijekom prve polovice devedesetih. U Jugoslaviji sam živio samo 12 godina. Ali tih je dvanaest godina danas moj najvredniji "kapital", dok živimo u ovom nasmiješenom monstrumu tranzicijskog kapitalizma. Po starom balkanskom običaju ni ja neću umrijeti u zemlji u kojoj sam se rodio.

Danas od smrti očekujem ništavilo. No, istovremeno znam, da se u svakom životu krije djelić vječnosti, jer dovoljno je u noći bez oblaka podići pogled i promatrati zvijezde od kojih neke – već odavno ugasle – još uvijek sjaje. Svjetlost mrtve zvijezde prodire kroz prostor i vrijeme pronalazeći naše, začuđene i očarane oči. Tako i mrtvi sjaje, i njihova svjetlost titra svemirom i nastavlja živjeti u nama. "Zipka se ljulja nad ponorom i zdrav nam razum govori kako je naše postojanje tek kratka pukotina, bljesak svjetla između dvije vječnosti tame", piše Nabokov na početku svoje autobiografije "Govori, sjećanje!". Taj "bljesak svjetla" omeđen tamom, odraz je svakog pojedinačnog čovjeka što treperi svemirom. Po poziciji i daljini iz koje je naš planet promatran, možemo zamisliti ništavilo kako tetura kozmosom i svaki put kada posrne o zvjezdanu maglicu, uđe u novu ili izađe iz stare galaksije, broj se svjetlosnih godina Feral Tribune, izlazio od 1993. do 2008. godineFeral Tribune, izlazio od 1993. do 2008. godinemijenja i zemlja oscilira između doba ameba i Pangee, dinosaura, australopiteka i današnjeg čovjeka. Mali pomak u praznini što ispunjava svemir i iz te nove perspektive odjednom se igramo s plišancima u kolijevci ili smo starci na umoru ili nas više nema. Ili više nema naše planete. Sve je u oku promatrača. A promatrač je nesigurno i indiferentno ništavilo – praznina univerzuma.

Ako zanemarimo svemirski aspekt našeg postojanja, ostaje nam ovdje i sada. Otrovna magla svagdana uvlači se u sve pore našeg postojanja. Život je smrtonosna bolest. A ljudsko biće kronično neprilagođeno na postojanje. Iz te neprilagođenosti nastaje umjetnost. Umjetnost ne nudi odgovore. Umjetnost postavlja pitanja i čini život podnošljivim.

Postoje ozbiljni argumenti kako je čitava ljudska civilizacija gonjena jezikom i njegovim vrhuncem, pisanom riječi. U povijesti naše vrste knjiga je u antropološkom smislu usporediva sa izumom kotača. Umjetnost je umijeće, možda ono posljednje, najnježnije, najneodoljivije ovozemaljsko iskušenje, onaj posljednji oblačić na posljednjem nebu. "Između neba duha i pakla rođenja, umjetnost je čistilište iz kojeg nitko neće u raj."

Pišem zato što ne mogu da ne pišem. "Gurnuti glavu kroz omču konačnosti ili sjesti za pisaću mašinu i uroniti u vrtoglavi ponor mogućnosti", pitao se Kiš. Rečenice koje poput sjekire razbijaju zaleđeno jezero uspomena, riječi što šušte u gustim i mračnim šumama sjećanja, svijet što se okreće nepristrano u tvom oku – sve su to izvori iz kojih teče ovo što čitaš. Spoznaja apsolutne samoće kreće se ljudskom sviješću prema rubu ambisa gdje jedini spas nalazi u riječima i rečenicama što se poput briljantnih galaksija i bezbrojnih zvijezda raspliću pod pokretima prstiju, fiksirajući trenutak u vremenu prije nego što se povuku u čistu, pucketajuću, plavetnilom najavljenu zoru.

Pišem uplašen taktilnom krhkošću svijeta koji pokušavam opisati, svijeta koji pokušavam stvoriti. Sve što napišem proizlazi iz "gorkog taloga iskustva" i žitke tmine podsvijesti. Kako bih drugačije mogao pisati? Nisam sklon izmišljanju. Potrebna mi je čvrsta, koherentna, proživljena priča s jedne strane, i drhtava, snena sjena sjećanja i uspomena s druge, da bih alkemijom riječi, srž svog iskustva i doživljaja svijeta, pokušao transmutirati u tekst koji čitaš. Iako ne znam tko si, ne znam što voliš i ne znam što prezireš, ipak ti pišem, u nadi kako će se moje jedinstveno osjećanje života putem riječi sudariti sa tvojim jedinstvenim osjećanjem i da će taj sudar, poput velikog praska, stvoriti naš zajednički svemir, beskraj mogućnosti gdje se susreću moja slabašna riječ i tvoja moćna mašta.

Svaka je riječ, sama na stranici, invalid koji čudesno ozdravlja u dodiru s ljudskom sviješću te se zatim, čitanjem, isprepliće s drugim riječima i puni značenjem. Bez tog susreta, knjiga je samo predmet, skup mrtvih simbola koji lazarovski ustaju čim se provuku kroz zjenicu tvog oka.

Zato želim da znaš kako i ja čitam, kako se i u meni rađaju blistave galaksije i mahnite stihije u zagrljaju s riječima. Želim da znaš kako pišem jer poznajem taj trenutak kada nastaje novi svijet kroz dodir svijesti pisca i čitatelja. Sve što moje riječi pokušavaju učiniti jest da se u drugom, nepoznatom, skrivenom biću pojavi isti osjećaj ushićenja, sreće, tuge ili straha – osjećaj prepoznavanja, dokaz kako nisam sam.

Roberto BolañoRoberto Bolaño"Svijetu nije potrebna još jedna knjiga. Zašto umnažati samoću svijeta?" pita se pjesnik. No, ako knjiga pronađe svog čitatelja – dovoljan je i jedan jedini – tada ona na trenutak oživljava, ispunjena zadovoljstvom ostvarenog cilja.

Postoji divna i pomalo istrošena židovska izreka koja glasi: "Ako ubiješ jednog čovjeka, ubio si čitav svijet." Mislim da se pri susretu knjige i čitatelja događa suprotno – čitav se novi svijet rađa – veličanstven i prepun mogućnosti. Tome se nada svaka riječ koju napišem, svaka riječ kojom cijepam indiferentnu bjelinu papira.

Nad svime što napišem lebdi duh moje mrtve mame jer njenu estetsku i etičku prosudbu uzimam u obzir – često sasvim nesvjesno. Dio života radila je kao bibliotekar, i kada, petnaestak godina kasnije, čitam kako Bolaño određuje knjižnicu kao mjesto "apsolutne velikodušnosti" i postavlja ga u direktnu opreku sa koncentracijskim logorom, iako nije mogla pročitati te riječi, znam kako bi osjećala kako su na stravičan i divan način duboko istinite.

Jedan od razloga zbog kojeg svoju tjeskobu, tugu i iskustvo samoće pokušavam pretočiti u riječi dolazi iz opsesivne želje da ispunim vakuum koji osjećam između sebe i svijeta. Da te padajući u mraku uhvatim za ruku, da se osjetimo i prepoznamo, da se, i dalje u slobodnom padu, rastanemo izmijenjeni iskustvom susreta. Da fiksiram na papiru vlastito odsutstvo, raščerečenost identiteta i "tragično osjećanje života"; da ostavim krvavi trag svoje ruke na glatkoj površini neke buduće Altamire. Da jednom ovaj tekst dođe pred tvoje oči i da čitajući, na trenutak, shvatiš kako nisi sam.

Vrijeme kada sam otkrio literaturu bit će zauvijek obilježeno iskustvom rata i majčinom smrću. Od tada doživljavam književnost kao mjesto gdje mogu rekonstruirati prošlost, gdje i dalje živi ono što je sa traumatičnim događajima naizgled iščezlo. Među stranicama knjiga povratio bih oduzeto, uskrsnuo, umrlo, pronašao izgubljeno i sjetio se zaboravljenog što vrišti dok sanjam. Dugo je literatura bila toliko intimno obilježena ovom traumom da sam skrivao sve što bih napisao. Trebalo je proći petnaestak godina pa da napokon poželim da ti moje riječi sjaje kao mjesec, da šušte kao raspadajuće jesenje lišće, da pršte kao gejzir, rasprskavaju se kao snježne pahulje i da paraju tamu vasione sjajem umiruće zvijezde.

Nikola Strašek, 11. 11. 2013.

Izvor: www.jergovic.com