Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Što će biti s nama sutra dal' to netko zna...?

Vitomira LončarVitomira LončarGodinama se već bavim samostalnim umjetnicima. Istražujem povijesne, zakonodavne, financijske, teorijske i praktične aspekte ove vrste umjetnika o kojoj nema previše radova. U Hrvatskoj se mediji svake godine samostalnim umjetnicima bave isključivo u vrijeme kada se objavljuju rezultati u kojima se saznaje tko je od poznatih osoba (uglavnom s estrade) dobio status i «privilegij» da mu država uplaćuje doprinose, a o ključnim problemima i izazovima ovakva načina obavljanja djelatnosti ne bavi se nitko. Koliko mi je poznato, na cijelom području bivše Jugoslavije situacija nije ništa bolja što se tiče vidljivosti samostalnih umjetnika.

 

Povijesni aspekt – FNRJ, SFRJ

Uplata doprinosa za samostalne umjetnike započela je u bivšoj Jugoslaviji kao neizravna potpora kulturi već 1946. godine, a prvi izvori bilježe da je od 1. lipnja 1946. status priznat umjetnici Raukar Marjanović Valeriji. Formalno-pravno, zakon koji je regulirao ovu praksu, donesen je tek 1979. godine (NN 48/79 i 55/85), a pune 33 godine doprinosi su uplaćivani putem Republičkog fonda za unapređenje kulturne djelatnosti – bez zakonske regulative.

Samostalnim se umjetnikom u bivšoj državi nije moglo postati bez ostvarivanja vrlo visokih kriterija. Svake je godine za produljivanje uplate doprinosa bilo potrebno ostvariti tzv. minimalni financijski cenzus, odnosno, umjetnik koji od umjetničke djelatnosti nije uspio ostvariti zakonom propisan minimalni iznos, gubio je status.

Raspadom Jugoslavije svaka je novonastala država uredila svoj odnos prema samostalnim umjetnicima na različite načine te više ili manje uspješno nastavila tradiciju podupiranja «slobodnjaštva».

Devedesete godine prošloga stoljeća – Hrvatska

Prvi Zakon o kazalištima donesen u Republici Hrvatskoj u studenome 1991. godine (NN 61/91) nije se bavio samostalnim umjetnicima te su oni, odlukom da zakonska regulativa iz bivše države više nije važeća, ostali izvan zakona. Doprinosi su samostalnim umjetnicima isplaćivani inercijom, a djelatnost je, na neki način, bila ilegalna. Nakon Akcije 1000 potpisa hrvatskih kultunih djelatnika, sredinom 1994. godine, započet je rad na novom Zakonu koji je trajao pune dvije godine. Napokon je Zakon o samostalnim umjetnicima i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva donesen u svibnju 1996. godine (NN 43/96, 44/96), a to je ujedno i prvi zakon u području kulture na čijoj su izradi sudjelovale strukovne umjetničke udruge, odnosno organizacije civilnog društva. Ovaj je Zakon još uvijek na snazi, a donio je važne promjene u hrvatski kulturni život jer je osim reguliranja djelovanja samostalnih umjetnika, omogućio i osnivanje umjetničkih organizacija. Samim time procvala je privatna inicijativa u kulturi u Hrvatskoj što je donijelo i nove umjetničke forme, a osobito je potaknuta djelatnost suvremenog plesa za koju u Hrvatskoj ni do danas nije osnovana ni jedna javna ustanova.

 

   Samostalni umjetnici u Europi od devedesetih godina 20. stoljeća

Uvidom u Council of Europe/ERICarts, Compendium of Cultural Policies and Trend in Europe, 10th edition, 2009. (poglavlja 5.1.4 i 5.3.9) u kojem je obrađena problematika samostalnih umjetnika u 19 zemalja (Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Hrvatska, Estonija, Finska, Mađarska, Irska, Latvija, Litva, Makedonija, Poljska, Rusija, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo te Ukrajina) u tri razdoblja (početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, početkom tisućljeća te najnoviji trendovi), može se ustvrditi da svaka pojedina zemlja na specifičan način rješava ovo pitanje. Navedeno istraživanje obuhvaća tri kategorije za svaku pojedinu zemlju: način na koji je zakonski riješen status samostalnih umjetnika, beneficije za mirovinsko i zdravstveno osiguranje samostalnih umjetnika te porezne olakšice.

U izvještaju se vidi da početkom devedesetih godina prošloga stoljeća 12 od 19 zemalja nije imalo specifično riješenu zakonsku regulativu, odnosno beneficije za samostalne umjetnike.

Situacija u državama nastalim nakon raspada SFRJ

Slovenija

Odvajanjem od SFRJ, Slovenija je zadržala jednako načelo zaštite za samostalne umjetnike. Već 1994. uveden je maksimalni cenzus, a početkom tisućljeća nikakve se promjene nisu dogodile. Nacionalnim programom za kulturu za razdoblje 2008. – 2011. predviđena su unapređenja u smislu poboljšanja uvjeta za produkciju umjetnosti i kulturnih aktivnosti. Važno je naglasiti da Slovenija nema specifične zakone za svako pojedino područje nego se cjelokupna djelatnost u kulturi regulira Zakonom o kulturi, odnosno, na snazi je Zakon o uresničevanju javnega interesa za kulturo (77/207).

Srbija

U Srbiji zakonom iz 1998. (Zakon o samostalnom obavljanju umetničke i druge delatnosti u oblasti kulture, Službeni glasnik RS 39/93 i 42/98) obveza uplate doprinosa spušta se s državne na razinu lokalne uprave i samouprave (gradove) što je prouzročilo mnoge probleme, a i nezadovoljstvo sâmih umjetnika. Naime, mnoge manje sredine nisu imale sredstava za pokrivanje troškova doprinosa samostalnim umjetnicima koji imaju boravište na njihovu području te svoje obveze nisu ispunjavale. U Srbiji je u rujnu 2009. godini donesen Zakon o kulturi Srbije (Službeni glasnik RS 72/2009) koji donosi nove termine, istaknuti umetnik i istaknuti stručnjak, a za njihove doprinose sredstva se osiguravaju iz proračuna Republike Srbije. Ovim se Zakonom ukida regulativa koja je za samostalne umjetnike vrijedila od 1998. godine. U Srbiji su nastali veliki problemi zbog provedbe Zakona o kulturi i donošenja svih podzakonskih akata koji su bili predviđeni, a osobito je teška situacija bila za samostalne umjetnike. Naime, kako je prenio Ludus 2010. godine, 1500 samostalnih umjetnika na području grada Beograda, koji su imali pravo na uplatu doprinosa, moralo je nadoplatiti po 6.381 dinar razlike od uplaćenog im iznosa za koje ih tereti Porezna uprava čiji zakoni nisu bili usklađeni sa Zakonom o kulturi. Štoviše, samostalne umjetnike teretilo se i za kamate zbog kašnjenja uplate doprinosa od strane Grada Beograda. Postoje i pozitivni pomaci koji se tiču samostalnih umjetnika, kako također piše Ludus (164, str. 3, lipanj 2010), a to je da je aktivnošću Saveza dramskih umetnika Srbije kao krovne udruge postignuto da se doprinosi uplaćuju za sve samostalne umjetnike, a ne samo one u Beogradu.

Makedonija

Nakon sloma SFRJ u Makedoniji je sve do 1998. na snazi bio Zakon o samostalnim umjetnicima kojim su ovi umjetnici bili zaštićeni, odnosno, doprinosi su im uplaćivani iz republičkog proračuna. Zakon o kulturi donesen je u toj zemlji 1998. godine i napravio je razliku između amatera i umjetnika koji se profesionalno bave umjetničkim djelatnostima te se kao takvi imaju obvezu registrirati na sudu. Dvije godine poslije, 2000. godine, donesena je Knjiga pravila u kojoj su navedeni kriteriji prema kojima umjetnici mogu iskoristiti povlasticu uplate doprinosa iz proračuna, a godišnji se natječaj u tu svrhu raspisuje svakoga rujna. Broj umjetnika koji zadovoljavaju propisane kriterije vrlo je nizak te je tako zabilježeno da je u 2001. samo 31 umjetnik ostvario to pravo, a 2002. i 2003. bilo ih je 39. Ministarstvo kulture uvelo je od 2008. godine novu kategoriju, nacionalne umjetnike, koji imaju poseban status, veća primanja i bolje mirovinske uvjete.

Crna Gora

Crna Gora, kao i Slovenija, Makedonija i Srbija, ima Zakon o kulturi koji je donesen 2008. godine (SU-SK 01-736/10) u kojem se bavi samostalnim umjetnicima i samostalnim stručnjacima u kulturi. Umjetnik i stručnjak kojemu se priznaje status samostalnoga umjetnika ima pravo na uplatu doprinosa iz proračuna Crne Gore, a na snazi je i minimalni cenzus, odnosno, umjetnik koji ne ostvari prihod od jedne prosječne mjesečne neto plaće u Crnoj Gori u prethodnoj godini, nema pravo na uplatu doprinosa, osim ako iz opravdanih razloga nije obavljao djelatnost. U Crnoj Gori samostalni umjetnik sâm uplaćuje doprinose tijekom godine, a država mu uplaćena sredstva naknadno vraća.

Bosna i Hercegovina

U BiH ne postoji jedinstveni zakon koji bi regulirao status samostalnih umjetnika jer je federacija BiH rješavanje ovog problema prepustila pojedinim kantonima. Zakonski je ovo pitanje riješio jedino Kanton Sarajevo (Zakon o samostalnim umjetnicima, Službene novine Kantona Sarajevo, 20/01) i to na način da se samostalnim umjetnicima doprinosi uplaćuju u minimalnim iznosima (umirovljeni samostalni umjetnik ostvaruje mirovinu od oko 200 KM), uz minimalni cenzus, kao i u Crnoj Gori, mora biti veći od prosječno ostvarene neto plaće zaposlenika u Kantonu Sarajevo. Na području Kantona Sarajevo registrirano je oko 50 samostalnih umjetnika koji ostvaruju pravo na uplatu doprinosa, a podložni su reviziji svake četiri godine. Republika Srpska ima Zakon o estradnoj djelatnosti iz 2004. godine u kojem se specifično spominju samostalni estradni radnici – umjetnici, međutim, oni ne ostvaruju prava na uplatu doprinosa. Može se reći da je najveći problem u BiH nepostojanje Ministarstva kulture na državnoj razini pa su tako i samostalni umjetnici prepušteni odlukama lokalnih vlasti. Kazališna djelatnost potpada pod Ministarstvo civilnih poslova koje je 2008. godine donijelo i Strategiju kulturne politike BiH u kojoj se samostalni umjetnici ne spominju. Dodatni je problem u BiH što ne postoji strukovna umjetnička udruga koja bi okupljala dramske umjetnike što pokazuje da dramski umjetnici u BiH još uvijek nemaju dovoljnu svijest o tome da bi udruživanjem lakše mogli ostvariti svoja prava. Obje države, i Crna Gora i BiH, imaju zakonski reguliran Registar samostalnih umjetnika.

Izazovi u 21. stoljeću – Hrvatska

Tijekom 2002. godine država je htjela promijeniti zakone i uvesti one koji bi poskupjeli kulturnu proizvodnju u Hrvatskoj što je izazvalo burnu reakciju kulturnjaka. Organizirana je akcija Bijeli kvadrat hrvatske kulture koja je okupila umjetnike iz svih područja, a vrhunac Akcije dogodio se prosvjednim skupovima ispred kazališta u devet hrvatskih gradova. Mediji su izvrsno pratili događanja te je, pod pritiskom, Vlada povukla zakon. No, budući da su jezgru organizacije Akcije činili samostalni umjetnici, tadašnji ministar kulture Antun Vujić donio je uredbu kojom se samostalnim umjetnicima umanjuje koeficijent po kojem im se uplaćuju doprinosi s 1,2 na 0,35. Kao – nezaposlenim ribarima. Više od godinu dana trajale su aktivnosti kojima su strukovne umjetničke udruge tražile vraćanje starog koeficijenta, međutim, to se dogodilo tek promjenom vlasti u studenome 2003. godine. Povratkom koeficijenta (1. siječnja 2004.) uveden je i maksimalni cenzus, odnosno, maksimalan iznos koji umjetnik može kumulativno ostvariti u razdoblju od tri godine da bi imao pravo na uplatu doprinosa.

Kada se europska kriza prelila i na naše krajeve, u Hrvatskoj je u kolovozu 2009. godine donesen set mjerâ štednje koji je obuhvatio i samostalne umjetnike na način da su postali obveznici plaćanja kriznog poreza, a koeficijent im je umanjen s 1,2 na 0,8. Ukidanjem svih mjera u državi ostale su na snazi samo one za samostalne umjetnike te se, usprkos mnogim aktivostima, ništa nije uspjelo napraviti.

Tijekom proljeća i ljeta 2011. godine Ministarstvo kulture potaklo je promjenu zakonske regulative koja se odnosi na samostalne umjetnike, ali nije se postigao konsenzus oko ključnih pitanja. U prosincu 2011. ponovno je došlo do promjene vlasti, a pitanje samostalnih umjetnika i dalje je regulirano na način kojim nisu zadovoljni ni umjetnici, a ni Vlada.

Stanje 2012. – Hrvatska

Nova vlast još uvijek nije pokrenula raspravu o novom zakonu koji bi regulirao status samostalnih umjetnika, ali je predviđeno da će zakon biti donesen u zadnjem kvartalu 2013. godine.

Samostalni umjetnici diskriminirani su u odnosu na zaposlene umjetnike ne samo po tome što im se uplaćuju doprinosi po koeficijentu 0,8 (premda većina ima visoku stručnu spremu) nego i po činjenici da zaposleni umjetnici već nakon 20 godina dolaze u tzv. zaštićenu zonu u kojoj s poslodavcem potpisuju ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Samostalni umjetnici ulaze u zaštićenu zonu tek s 25 godina staža, ali svake tri godine imaju financijsku reviziju i ako ostvare maksimalni cenzus gube status.

Diskriminacija se odnosi i na bolovanje jer samostalni umjetnik sâm snosi trošak bolovanja za prva 42 dana, dok zaposlenom umjetniku i za to razdoblje uplaćuje poslodavac.

Valja napomenuti da je samostalnom umjetniku sve teže doći do posla u vremenima krize, snima se sve manje, u javnim kazalištima rijetko se angažiraju samostalni umjetnici, a audicije u javnom sektoru i dalje su nepoznata praksa. U kazalištu se sve više samostalnih umjetnika odlučuje za registraciju vlastitog privatnog kazališta pa je danas u RH (1. svibnja 2013.) registrirano 128 subjekata koji obavljaju kazališnu djelatnost od čega je čak njih 98 privatnih (umjetničke organizacije 86, trgovačka društva 10 i privatne ustanove 2).

Samostalnih umjetnika kojima država uplaćuje doprinose na dan 30. travnja 2012. bilo je svukupno 1261 od čega ih je 191 iz izvedbenih umjetnosti (kazalište i suvremeni ples). Najviše samostalnih umjetnika ima u području likovnog stvaralaštva (582), zatim glazbenog (276), književnog (108), a najmanje u filmskom stvaralaštvu (104).

Brojčano se stanje nije promijenilo ni ove godine, a prema planu Ministarstva kulture, neće se ni mijenjati najmanje do 2015. godine.

Može se reći da je u Hrvatskoj položaj samostalnih umjetnika mnogo bolje i kvalitetnije riješen nego što je to u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedonji. Ono što je zajedničko svim državama u regiji jest da status samostalnog umjetnika trajno balansira između socijalne i kulturne politike. Kao neizravna mjera poticanja kulture u teoriji se smatra dijelom kulturne politike, međutim, u praksi se sve više percipira kao dio socijalne politike. Da bi ova vrsta obavljanja djelatnosti imala smisla, nedvojbeno bi trebala postati isključivo predmetom kulturne politike kao što su to zaposleni umjetnici. Naime, nemoguće je izdvojiti samostalne umjetnike iz cjelokupnog sustava kulture i svako partikularno rješenje bilo bi pogrešno i ne bi donijelo kvalitativne pomake i zadovoljavajuće rezultate.

Da bi institut samostalnih umjetnika zaživio na kvalitetan način nužno je potrebna promjena cjelokupnog sustava. Zasad ne postoje mjere, a čak ni ideja o tome na koji bi se način potaklo zaposlene umjetnike da se odluče na samostalnu karijeru.

Kako stvari stoje, nije izgledno da će se ikakve promjene uskoro dogoditi ni u jednoj od spomenutih zemalja regije.

Postoje pesimistična predviđanja da će se u Hrvatskoj ukinuti status samostalnih umjetnika što bi bilo iznimno štetno za razvoj umjetničkog stvaralaštva, pa tako i kazališne djelatnosti. No, u ovim turbulentnim vremenima – sve je moguće.

Dakle, otvoreno je pitanje iz naslova, što je i poznati song iz kultnog mjuzikla «Jalta, Jalta» Alfija Kabilja i Milana Grgića: «Što će biti s nama sutra dal' to netko zna...?»

Pritom se pitanje ne odnosi samo na samostalne umjetnike.

VITOMIRA LONČAR, glumica, producentica, osnivačica i ravnateljica kazališta Mala scena, doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom o kazališnoj tranziciji u Hrvatskoj. Ekspert u području kulturnog menadžmenta i strateškog planiranja. Odigrala šezdesetak uloga u kazalištu, na filmu i televiziji za koje je nagrađivana brojnim nagradama i odlikovanjima. Producirala je sedamdesetak predstava i događanja, osnivačica Mreže neovisnih kazališta u RH. Radila kao Senior Research Fellow na Universiteta Royal Holloway u London, UK, a sudjeluje u SWAN Innovation projektu kao Senior Research Advisor. Producirala međunarodne projekte: Borges (Filipini), Ifdentity (Španjolska) te Superheroj praizveden u Nacionalnom kazalištu u Seulu, Koreja. Od 2008. je u zvanju docenta na Akademijii dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavljuje znanstvene i stručne radove u zemlji i inozemstvu, a redovito objavljuje i utjecajan blog «Slamka spasa»o problemima kazališnoga sustava u Hrvatskoj.

Dr. sc. Vitomira Lončar

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osveži

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12