Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Kazališni umjetnici u NDH – između totalitarizma, spektakularizacije i umjetnosti

2Snježana BanovićSnježana BanovićZa cijelo vrijeme trajanja NDH, od travnja 1941. do svibnja 1945., veliku važnost u prezentaciji Pavelićeve moći i vlasti, kao i njezine pozicioniranosti na domaćem i stranom terenu predstavljala je kultura. U tom korpusu djelovanja, iznimno važnog za realizaciju i napredak novog poretka, zagrebački je teatar (dalje: Kazalište) zauzimao središnje mjesto. Kao i cjelokupna društvena djelatnost u državi, čiju je uspostavu Slavko Kvaternik u proglasu od 10. travnja 1941. usporedio s uskrsnućem Božjeg sina, tako je i svaka kulturna ustanova morala biti uređena prema Načelima ustaškog pokreta, temeljnom programatskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić a čija je okosnica bila ekstremna suprotnost od težnji "protunarodnog" jugoslavenskog režima. Bit njegove kulturne politke sastojala se u provođenju tzv. duboke kulturne revolucije pod čime se mislilo na ideološku preobrazbu nacionalnih kulturnih institucija kao glavnih nosilaca programa ustaštva na području Kulture novog poretka.[1]

Cilj Ante Pavelića i njegovih ideologa prosvjete i kulture, bio je ostvarenje potpunog prevrata na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života hrvatskoga naroda. U sklopu zamišljene kulturne politike preoblikovanja starih i stvaranja novih ljudi, ustaški je režim nastojao posebnu ulogu namijeniti kulturnim institucijama, među kojima se Hrvatsko državno kazalište zbog svojeg prosvjetnog i propagandnog karaktera u neposrednom utjecaju na veliki broj ljudi nalazilo na visokom mjestu prioriteta sveopće preobrazbe novoga društva.[2] Osim što je Kazalište kulturno-politički, a u skladu s Pavelićevim credom moralo biti reprezentativno "pred cijelim svijetom koji sada gleda u nas"[3], očekivalo se da bude i prostor za proslave brojnih događanja u NDH kojime će se uzvisivati ustaštvo i slaviti taj isti "novi duh".

Fotka br. 1. Domobranska satnija ulazi u kazalište, ljeto 1942.Fotka br. 1. Domobranska satnija ulazi u kazalište, ljeto 1942.Izvan tog početnog "izjašnjavanja" o smislu i zadaći  Kazališta,  Ante Pavelić je u odnosu prema kulturnim sadržajima bio potpuno nezainteresiran, osim ako se nije radilo o kulturi povezanoj s narodom i selom jer je NDH i programski bila određena kao država primarno seljačkog duha. Potaknuto takvim "inputom", Kazalište u travnju 1941. odabire put lojalnosti "novom duhu": sve do svibnja 1945. nastojat će održati vratolomni ritam produciranja skupih i spektakularnih predstava eskapističkih određenja koje su potencirale usustavljene mitove o čistoj naciji, iskonskom tlu i vjekovnoj tradiciji. Tako uz svoj redoviti dramski, operni, operetni i rjeđe baletni program, Kazalište postaje prizorište brojnih, obimom i sadržajem različitih proslava, svečanosti i manifestacija na kojima se, u stotinama programa slavljeničkog karaktera, trebala manifestirati moć svih institucija Pavelićeva režima i njega samoga.

Foto br 2.: svečana predstava Lisinskijeva Porina u obradi i režiji V. Rabadana kojoj je nazočio Ante Pavelić, svibanj 1944.Foto br 2.: svečana predstava Lisinskijeva Porina u obradi i režiji V. Rabadana kojoj je nazočio Ante Pavelić, svibanj 1944.Jedan od dominantnih elemenata koji je morao biti uključen u svaki od sadržaja bio je upravo novi duh društva. Od najspektakularnijih obljetnica preko grandioznih međunarodnih gostovanja pa do ustaških prigodnica i običnih kazališnih jubileja – režim i njegova načela bili su središnji motiv, cilj i smisao tih programa. Njihov sadržaj obavezno je bio impregniran vjekovnom slavom hrvatstva, uskrsnućem NDH, dolaskom Poglavnika i uspostavom njegova pokreta. Kakvi god bili – komorni ili spektakularni, prigodni ili rjeđe - tradicionalni, maksimalno su zapošljavali svaki unutrašnji mehanizam Kazališta, kako onaj upravni, tako i umjetnički, administrativni i tehnički, iscrpljujući njegove ljudske i materijalne resurse.

Kazalište je bilo idealan prostor u distribuciji enormne, „lažne vedrine" (B. Gavella, 1944.) koju je nametala vlast, a u njezinim pompoznostima i ispraznim umjetničkim sadržajima vidjelo je ono prečesto i svoj interes: od takvih je programa blagajna bivala sve punija, a društveni utjecaj s jedne te zaštita pojedinaca s druge strane, sve veći. Unatoč takvim prigodnim slavljeničkim sadržajima, uskoro se glomazni i skupi kazališni mehanizam prepun umjetnika koji se opiru na razne načine, pobunio protiv proklamiranih zahtjeva politike. Postupno se sve više, unutar ideološke i političke ovisnosti, borio za autonomiju svog umjetničkog creda. U silaznoj fazi ustaške države (nakon rujna 1943.), sve su te manifestacije "vrhunaravnog duha hrvatstva" uz „šablonizirano nekritički primljene krilatice" ukazivale na terminalnu fazu bolesti cijeloga društva koja je kulminirala Pavelićevim bijegom iz države koju je samouvjereno i uz pomoć drugih stvorio, autokratski vodio i logično izgubio, pretvarajući cjelokupno društvo u „u gramofon, koji nema druge zadaće nego svirati stare otrcane šlagere.“[4]  

foto br. 3: svečanost u povodu druge godišnjice NDH u režiji Branka Gavelle i pod glazbenim vodstvom Lovre pl. Matačićafoto br. 3: svečanost u povodu druge godišnjice NDH u režiji Branka Gavelle i pod glazbenim vodstvom Lovre pl. MatačićaKako je više puta isticao Mile Budak - samo nakratko najbliži Poglavnikov čovjek i vodeći kulturno-politički ideolog u NDH - uporedo s političkim i gospodarskim sređivanjem Hrvatske, trebalo je „brinuti za hranu tjelesnu, kao i za hranu duševnu.“ Pri tom je često izjavljivao da mu je kazalište kao "hrana duha, vedrine, zanosa, plemenitosti i čovječtva" prvo „kulturno mezimče,“[5] ali  je i sam ubrzo uvidio da kazališni poslovi u sebi nose i nešto drugo osim spektakularne političke prezentacije, vedrine i zanosa, a to su - uz svojeglavost umjetnika -  enormni troškovi programa i čitavog kazališnog pogona.  

Foto 4: Mile Budak (u sredini), prvi resorni ministar NDH za kazališteFoto 4: Mile Budak (u sredini), prvi resorni ministar NDH za kazalište

Naime, na usko determiniranom putu prema uspostavi novog, revolucionarnog duha, ustaškoj vlasti su se (uz turbulentne političke) ispriječile i teške gospodarske prilike koje su sve četiri godine bile najsnažniji generator kompliciranog funkcioniranja zagrebačkog Kazališta. Zbog svoje glomazne produkcijske strukture, ono je bilo najskuplja kulturna ustanova u NDH  pa se može ustvrditi da je u tom pogledu doista bilo ogledalo tadašnjeg društva: brojne financijske (ne)prilike u NDH direktno su utjecale na njegovo poslovanje, pa time i na njegov program i općenito organizaciju. U tom segmentu, za Kazalište nije bilo nikakve slobode djelovanja jer direktna ovisnost o moći pojedinih političara s jedne te nepovoljan položaj prema Državnoj riznici[6] s druge strane, svjedoče koliko je ustaški režim po pitanju kulturne politike za čitavog trajanja bio ekstremno autoritaran, no istovremeno i nedovoljno djelotvoran. Iz tog razloga nije bilo lako dvojici intendanata (Dušanu Žanku i Marku Soljačiću) voditi željene repertoarne politike u kojima su morale prevladavati jake nacionalne i osovinske odrednice.

Zato je, s jedne strane zbog konstantnog nerazumijevanja Državne riznice za  potrebe kazališne proizvodnje, a s druge strane zbog sve manjeg priliva novca u državnu blagajnu, nesmetani umjetnički rad i iz financijskog aspekta bilo nemoguće ostvariti. Kao što je notorna činjenica da je gospodarstvo NDH ponajprije moralo udovoljavati znatnim obvezama prema svojim zaštitnicima – Njemačkoj i Italiji, tako je i Kazalište bilo primorano slušati brojne kulturno-političke subjekte vlasti od kojih je na kraju Državna riznica ipak imala zadnju riječ. Ako se izuzme apsolutna vlast utjelovljena u jednom čovjeku koji je nerijetko bio inspiracija mnogim događanjima u Kazalištu, njime je svakodnevno i vrlo rigidno gospodario jedan drugi, vrlo strogi „glavar“ – onaj u liku često neimenovanog činovnika Državne Riznice. Njegova bi revnost u dodjeljivanju sredstava, ali i kontroli njihova trošenja često dovodila obje uprave do ruba izdržljivosti i tjerala ih na posve neuobičajene postupke, od kojih je najupečatljivije bilo ukidanje pretplate za sezonu 1943/44, tradicionalno neupitnog i do danas najunosnijeg sustava uprihođenja vlastitih sredstava HNK. Naime, od jeseni 1943., upravo kao i cijela ustaška država, Kazalište kao najreprezentativnija kulturna ustanova novoga duha koji je „uskrsnuo“ u travnju 1941., tonula je nezaustavljivo u ponor u koji je na proljeće 1945. konačno upala i cijela ustaška država.

Za Budakova dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Dušana Žanka, gorljivog pripadnika pokreta, nije bilo sumnje da Kazalište mora postati nositelj "žive hrvatske riječi, čistog hrvatskog osjećanja i novoga duha",[7] pa je odmah po dolasku organizirao kolektivno davanje prisege Poglavniku. Ista je obavljena strogo i kontrolirano, na pozornici iza željeznog zastora, pod paskom vojske i svećenstva, a po ideji doglavnika i ministra Mile Budaka. On je, naime, kao najpopularniji pisac i narodni tribun od strane svojih brojnih poštovatelja širom NDH, ocijenjivan kao jedini pozvan da pokrene "idealan" rad kazališta i njegovog osoblja u kojem je količina ne-hrvatskih elemenata morala biti svedena na minimum. S tim u vezi, na početku se mislilo da će biti lako "provesti čistu hrvatsku i etičku orijentaciju hrvatskog kazališta u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara."[8] Intendantu Dušanu Žanku bila je to prva "zvučna" izjava za javnost, kasnije je samo donekle ublažio retoriku, ali je tijekom cijelog mandata pristajao na otvoreni  politički kompromis s ustaškim totalitarizmom i bio čitavo vrijeme odan vojnik pokreta i samoga Poglavnika. Zato se na početku i predstavio kao osloboditelj kazališta od svih „tuđinskih“ natruha i korektor javnog mnijenja. Iako nije poznavao kazalište „iznutra“ jer nije pripadao kazališnoj praksi već kritici, prihvatio se dužnosti intendanta želeći od Kazališta napraviti "unutrašnju frontu, frontu kulturnog stvaranja i umjetničkog oblikovanja hrvatske duše."[9] Zato mu je u prvoj sezoni repertoar i bio označen spektakularnim produkcijama koje su oslikavale narodni život, (Ognjište, Sunčanica, Huseinbeg Gradaščević, obnovljeni Ero s onoga svijeta) i toliko voljenu germansku kulturu (Razbojnici, Faust, Minna von Barnhelm). No, usprkos nekim nedvojbenim uspjesima u Drami i Operi koje su redateljski potpisivali Branko Gavella i Tito Strozzi, najgledaniji je bio njegov laki komedijski i operetni repertoar što mu je tadašnja kritika nerijetko predbacivala. Pri tome je u Kazalištu ugošćavao već spomenute spektakularne priredbe u kojima je do izražaja trebao doći ustaški karakter kuće u koju je ušao slavodobitno, a iz koje je na kraju prilično neslavno morao otići. Zbog njegova su stila upravljanja i pokušaja uspostavljanja najstrože discipline redovito „pucali“ unutrašnji kapaciteti kuće, a brojne premijere i izvedbe bivale otkazane što je redovito tumačio „doprinosima radi žrtve ratnoga vremena.“[10] Također,  zbog nevoljkosti da trijezno sagleda gospodarsku situaciju u državi, njegovi odnosi s Državnom riznicom postali su neodrživi te je već u ljeto 1943. bilo jasno i manje upućenima u kazališne poslove da ono ne može više niti organizacijski ni izvedbeno, a pogotovo financijski, izdržati Žankove prevelike ambicije. Konačno, nakon odlaska njegova mentora Mile Budaka iz aktivne politike uslijedio je i Žankov odlazak iz Kazališta, kazališne profesije, ali i zemlje u koju se više nikada nije vratio.

Foto 5: Dušan Žanko, prvi intendant zagrbačkog kazališta  u NDH  (1941-1943) u prigodi otvaranja spomen-ploče posvećene prvom Poglavnikovom dolasku u kazalište u veljači 1942.Foto 5: Dušan Žanko, prvi intendant zagrbačkog kazališta u NDH (1941-1943) u prigodi otvaranja spomen-ploče posvećene prvom Poglavnikovom dolasku u kazalište u veljači 1942.Djelovanje njegova nasljednika Marka Soljačića, kojem je bila nametnuta funkcija intendanta jer je nitko od viđenijih intelektualaca u NDH nije htio prihvatiti, obilježeno je stagnacijom obje grane – kako one dramske, tako i one glazbene. No, uslijed slabljenja brojnih mehanizama u vlasti NDH, kontrola špijunsko - političkih struktura nije više bila stroga kao u Žankovo doba. Istovremeno, i priliv novca bio je sve slabiji pa se Soljačić uglavnom morao osloniti na unutrašnje resurse i "veliki trud i nadarenost svojih članova" koje je nazivao „duševnim plemstvom“, ali i inzistirao kolikogod su mu to prilike dopuštale na očuvanju „razine umjetničkog dostojanstva.“[11]  U svom je repertoaru forsirao produkciju domaće drame ne mogavši popraviti porazan učinak domaćih pisaca jer je produkcija novog dramskog pisma potpuno presušila. U NDH, naime, nije bilo dovoljno slobodnog prostora za kreiranje kvalitetnog korpusa suvremene nacionalne drame, a pisci koji su bili u stanju pisati bili su zabranjivani, prešućivani, u nekim slučajevima i ubijeni. No, Soljačiću se jedno mu se mora priznati: preuzeo je Kazalište kada to nitko nije htio i izdržao do kraja bez prevelikog popuštanja kriterija i ulizivanja vlastima jer je za njega kazalište bilo "škola" koja mora raditi, kako u normalnim, tako i u „abnormalnim“ prilikama.[12] Zato je Soljačićevoj upravi, koja je bila u mogućnosti planirati svoj rad samo u kratkom periodu unutar najviše mjesec dana, oblikovanje repertoara ovisilo o previše nepoznanica. Razlog tome ne leži samo u nedostatku novca već i u raspoloženju publike koju ni Kazalište svojim umjetnim obiljem i eskapizmom nije moglo izbaviti iz materijalnog i duhovnog beznađa u kojem se nalazila. Marko Soljačić je takve prilike nazivao „abnormalnim“ i imao je pravo, pa se može reći da je, iako ga je pratio glas nepopravljivog pijanca, u kulturno-političkom smislu bio puno dalekovidniji i trezveniji od Žanka.

Upravo je zbog takvih nesretnih prilika i osipanje ansambla bila jedna od važnijih manifestacija borbe protiv mnogobrojnih ustaških mjera koje su ozakonile teror protiv svih onih koji su mislili i djelovali drugačije. Za vrijeme obiju uprava, djelovanje aktivista "u odrednicama lijeve misli" (N. Batušić, 1978.) raslo je iz dana u dan, prvenstveno zahvaljujući velikom jačanju organizacije Narodne pomoći u ljeto 1941., nakon hapšenja i strijeljanja nekih mladih članova Kazališta. Naime, već u travnju 1941., velika skupina umjetnika – pravoslavaca bila je uhapšena, ali se ubrzo uvidjelo da je bez njih Kazalište nemoćno organizirati program. Svi ti „nepoćudni“ morali su prijeći na katoličanstvo ili otići. Otpor se u kazalištu stvarao od prvog dana, od otprilike 500 zaposlenih, organizacija Narodne pomoći brojila je na kraju više od 200 članova. Temeljem rasnih zakona, nepoćudni (Srbi, komunisti, Židovi, masoni...) odstranjivani su iz svih sfera života tadašnjeg društva, pa i iz Kazališta, a oni koji se nisu pokorili rigidnim zakonima NDH bili su konstantno pod policijsko-obavještajnom paskom režima, neki kao primjerice Dubravko Dujšin redovito zatvarani, a neki su glavom platili svoja uvjerenja. Čak četvorica mladih glumaca - početnika strijeljana je u ljeto 1941., a glumac Janko Rakuša, komunist po uvjerenju, javno je obješen u veljači 1945. na banderu kod Savskog mosta.  Nekolicina se, na čelu s Vjekom Afrićem (od proljeća 1942. do zime 1944.) zato i odlučila na mnogima tada nezamisliv korak – bijeg u partizane, tj. izlazak  „iz pozlaćenih okvira barokne pozornice", da bi "pod sufitama zvjezdanog neba“ našla „nove horizonte“[13] za svoj slobodni kazališni izraz.

Foto 6: Janko Rakuša, obješen zbog članstva u KP na banderu, u veljači 1945.Foto 6: Janko Rakuša, obješen zbog članstva u KP na banderu, u veljači 1945.U posljednja dva desetljeća pojavili su se autori koji tvrde da je ustaški režim bio posve tolerantan na polju Kulture te da je poticao slobodu duha pa se po njima totalitarizam u kulturnom životu nije niti osjećao. No, to nije niti približno tako, naime, NDH nije znala odvojiti umjetnost od ideologije jer je strah od svake slobode bio rezultat straha od ugrožavanja temeljnih načela ustaškog pokreta.  Ako su u hrvatskim kazalištima, kao što kažu pojedini autori,  „nesmetano djelovali Srbi", bilo je to zato što su se svi (osim Bele Krleže koja je poseban slučaj u korpusu srpskih umjetnika zbog specifičnog odnosa režima prema Krleži) pokorili uredbama o prijelazu na katoličanstvo i zato što su kao umjetnici bili u svojim fahovima – nezamjenljivi. S druge strane, nije točna niti tvrdnja onih marksističkih ideologa koji tvrde da se u tom razdoblju nije u hrvatskom kazalištu dogodilo ništa umjetnički relevantno. Kultura je, evidentno bila pod čizmom i povećalom režima, ali se nije, sukladno svojoj prirodi, dala sasvim pokoriti i posve ideološki oblikovati. O tome primjerice svjedoče, za Hrvatsko državno kazalište i neke relevantne dramske i operne predstave Strozzija i Gavelle; Trepšeove, Babićeve i Žedrinskijeve scenografije, ali i do danas neponovljive umjetničke veličine Dujšina, Kraljeve, Podgorske, Baranovića, Križaja, Tončićke, Harmoša, Ane Roje i mnogih drugih.

Foto 7: Bela Krleža u predstavi Anđeo u braku, 1943.Foto 7: Bela Krleža u predstavi Anđeo u braku, 1943.Njima svima, bila je od samih početaka NDH nametnuta obveza brojnih organiziranja, tj "postrojavanja", kako u samom Kazalištu, tako i udrugama Pavelićeva „korporativnog sustava“. Osim brojnih pravila, uredbi, naredbi i naputaka kojima su bili redovito izloženi u svom svakodnevnom radu, bila im je određena i obveza djelovanja u Društvu hrvatskih kazališnih umjetnika, asocijaciji koja se od 1943. priključila ustaškoj mega-udruzi nazvanoj Glavni savez staliških postrojbi. Osim što je u Kazalištu djelovalo kao odani promicatelj ustaškog pokreta, Društvo je pokretalo i nove kazališne inicijative koje nisu mogle zaživjeti zbog inzistiranja na političkom djelovanju i nedostatka relevantnog umjetničkog programa. S druge strane, Kazalište je bilo primorano u sve četiri godine NDH djelovati kao produžena ruka Ministarstva oružanih snaga pripremajući redovito „vedre programe“ za vojnike i ranjenike u Kazalištu, ali i na ratom zahvaćenom terenu, čime je obavljana "narodna i umjetnička dužnost“[14]. Usprkos, uglavnom prisilnom, sljubljivanju s ustaškim pokretom, svakodnevnica umjetnika bila je obilježena teškim materijalnim statusom pa su zbog složenih činovničkih radnih odnosa mnogi od njih bili dovedeni na rub gladi. Zakonska odredba o kazalištima i iz nje proizišla Zakonska odredba o službovnim odnosima službenika državnih kazališta bile su dobro promišljeni i za ono doba strukovno napredni dokumenti, ali su stigli prekasno – tek nekoliko mjeseci prije konačnog sloma cijele države.

Na kraju treba reći da je Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu u vrijeme Nezavisne države Hrvatske bilo instrumentalizirano od strane režima kroz tri osnovna pravca, od kojih niti jedan nije bio primarno umjetnički. Prvo, sustav je, preko mnogih sastavnica državne i ustaške vlasti forsirao njegov promidžbeni karakter. Iznad svega, Kazalište je bilo postavljeno kao svojevrsni stroj koji je za potrebe vladajućeg establišmenta u zemlji i "na međunarodnom poprištu" izrađivao niz sadržaja koji su predstavljali Pavelićev sustav kao tradicionalno ravnopravan segment pobjedničkog "europskog duha" kojeg su inaugurirali Hitler i Mussolini. Drugo, Kazalište je trebalo biti predvodnik u svenacionalnoj strategiji prosvjete koja je bila široko postavljena unutar brojnih institucija NDH kao jedna od prvih i osnovnih zadaća nove vlasti. Tu se zadaću moralo svakodnevno široko postavljati da bi se novo društvo "iščistilo" od zasada mrskog jugoslavenskog režima koji je po mišljenju ustaških vođa zatrovao "hrvatski duh i tijelo". Treće, Kazalište je, u skladu s najvažnijim načelima ustaškog pokreta bilo mjesto obavljanja moralne zadaću u NDH, na način da je svojim sadržajima moralo potcrtavati novorođeni duh u kojem je "etično" zapravo predstavljalo "očišćeno" od svake natruhe nehrvatskog duha. Upravo je posljednja zadaća bila najrazornija za njegov zamjetan strukturalni pad nakon 1943. godine: zbog moralnog  i svakog drugog kolapsa ustaškog režima gotovo je sasvim oslabila i umjetnička autonomija koju svaka slična ustanova mora imati da bi se uopće zvala umjetničkom.

Foto 8: Pavelić u loži Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, 1944.Foto 8: Pavelić u loži Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, 1944.No, ustašku državu najmanje je zanimao umjetnički karakter Kazališta i ona nije imala niti približno rješenje za kazališno pitanje. Najkraće rečeno, budući da je ustaški administrativni aparat bio posve anarhičan i da slijedom toga nikada nije postojala jedinstvena ideja o globalnoj kazališnoj, tj. kulturnoj politici koja bi egzistirala izvan svakodnevnog pritiska ideologije i ratom opterećene politike, Nezavisna Država Hrvatska je svo vrijeme Kazalište upotrebljavala za svoje najuže ciljeve, prečesto zanemarujući brojne izraze otpora i umjetničke izlete izvan nametnutog okvira "prvog hrama ljepote"[15] i najboljeg promicatelja svih "potreba i pitanja"[16] ustaškoga duha i njegova poimanja Kulture, napose one kazališne.

 

Snježana Banović

 

Literatura:

Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb 1960.

Banović, S., Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb 2012.

Batušić, N. Povijest hrvatskog kazališta, ŠK, Zagreb, 1978.

Jelić - Butić, F., Ustaše i NDH, SN Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977.

Tiskovine:

Hrvatski narod

Hrvatska pozornica

Hrvatska revija

Novi list

Nova Hrvatska

Spremnost

Arhivska građa:

Zavod za povijest hrvatske književnosti,  kazališta i glazbe HAZU: dokumenti/osobnici umjetnika, ostavštine, tisak

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDA)


[1] Više u: Fikreta JELIĆ - BUTIĆ, Ustaše i NDH, SN Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977.

[2] Više u: Marko ČOVIĆ, „Dužnost književnika u ustaškoj državi“, Hrvatska revija, 3/1942.

[3] Izjava Ante Pavelića: Novi list br. 163, 9.X. 1941., 7.

[4] Branko GAVELLA, „Umjetnost i stvarnost – misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja“, Spremnost, Zagreb, 16. I. 1944.

[5] Zavod za povijest hrvatske književnosti,  kazališta i glazbe HAZU (dalje: HAZU), fasc. 1941. Najavna knjižica sezone 1941./42., HDK, Zagreb, 25. VIII. 1941.

[6] Punim imenom: Ministarstvo državne riznice NDH

[7] "U Hrvatsko državno kazalište ušao je ustaški duh slobode i pravde" - pozdravni govor novog intendanta prof. Žanka kazališnom osoblju, Hrvatski narod, 25. IV. 1941., br. 72, str. 8.

[8] "Doglavnik Mile Budak imenovao je intendantom Hrvatskog državnog kazališta književnika i kazališnog kritika profesora D. Žanka", Hrvatski narod, 24. IV. 1941., br. 71, str. 8.

[9] Dušan ŽANKO, "U drugoj godini slobode", Hrvatska pozornica, br. 28, Zagreb, 11. IV. 1943., str. 1.

[10] Nova Hrvatska, Zagreb, 25. IV. 1943.

[11] Marko SOLJAČIĆ, „Na pragu četvrte godine“, Hrvatska pozornica, Zagreb, 2. IV. 1944., br. 29/30, str. 1.

[12] M. SOLJAČIĆ, „Nekoliko misli o kazalištu“, Nova Hrvatska, Zagreb, 25. XII. 1943.; Hrvatska pozornica,   Zagreb, 2. I. 1944, br. 16, str. 3.

[13] Vjeko AFRIĆ, „Sjećanje na Kazalište narodnog oslobođenja“, Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb 1960., str.114-124.

[14] Hrvatski Narod, Zagreb, 27. VIII 1942.; Nova Hrvatska, Zagreb, 19.IX.1942.

[15] Novi list, Zagreb. 6. V. 1941.

[16] Hrvatski narod, Zagreb, 10. XI.1941.