Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Snježana Banović – Centralno kazalište u Topuskom: Dnevnik osnutka i organizacije programa za kongres kulturnih radnika Hrvatske¹ (25. – 29. VI 1944)

Snježana BanovićSnježana BanovićPočetak rada ove kazališne trupe, jedinstvene u našoj kazališnoj povijesti, datiran je u Dnevniku koji dokumentira njihov rad na Kongresu kulturnih radnika od 11. Ožujka. Osnovana je i u Rakovici, u Propodjelu ZAVNOH-a na čelu s pročelnikom Mladenom Ivekovićem, istoga je dana imenovano rukovodstvo i prvo članstvo2. Istoga je dana Topusko i izabrano za njihovo sjedište, ne samo zbog održavanja Kongresa već i zbog najboljih uvjeta za rad – prostrane pozornica s tehnikom i rasvjetom te s dodatnom dvoranom za dramske i glazbene probe. Odmah po osnutku, kako navodi Dnevnik, obavljena je u Glini prva opskrba «posuđem i hranom» te «drvom i slamom».

Desetak dana kasnije pridružuju im se svi članovi glumačke družine Žumberak te tehničar Max Drucker koji je već duže boravio u Topuskom vodeći brigu o tamošnjoj pozornici i rasvjeti koji odmah postaje šef tehnike u družini, ali i šef pozornice, binski majstor, majstor rasvjete i opreme. Uskoro će on i Toni Giovanelli, zadužen za stolariju od krovnih oluka sastaviti prvu partizansku kazališnu rampu s dodatnim improviziranim reflektorima3 . Uvodi se i funkcija «ekonoma» koju preuzima Dado Perera te se angažira i kuharica Lotika Gaon. Uskoro se uspostavljaju i «stroga pravila rada» među kojima svakako treba spomenuti tjedno «kupanje i isparavanje odijela», ali i obaveznu jutarnju gimnastiku, noćne straže i dvaput tjedno pregled oružja - u tom trenutku raspolažu s 13 pušaka, 4 pištolja i 5 bombi.

Krajem ožujka stiže iz Pokuplja još 20 novih članova koji sa sobom dovode i «dvije tovarne mazge za prenos stvari». Rukovodiocem kazališta i rukovodiocem umjetničke grane te prvim redateljem imenovan je Đoko Petrović. Drugi redatelj je Šime Šimatović, a rukovoditelj glazbene grane i dirigent je Rudo Fumić. Scenograf trupe postaje Zlatko Prica, a zanimljiv je podatak da je Irena Kolesar bila odgovorna za šminku i vlasulje. Uskoro im se pridružuje i Sven Lasta koji dolazi iz moslavačke družine.

Za djelovanje trupe važna je bila i edukacija pa se već krajem ožujka angažira kao govorno-glazbeni pedagog nastavnik pjevanja i «klavirist» Miroslav Luncer, u Dnevniku opisan kao «profesor Bečkog konzervatorija (...) vješt u postavljanju glasa i modulacije za glumu i pjevanje» koji s «drugovima i drugaricama» uvježbava i ulomke iz opera, «naročito naških», kao posebne koncertne točke.

Život u Topuskom nije bio ni blizu opuštenog: već početkom travnja dolazi do poteškoća u nabavi namirnica, nešto im daje mjesni NOO koji po riječima zapisivača ovoga Dnevnika (Đoko Petrović) «pokazuje nerazumijevanje za nabavku hrane». Ponekad, ponešto uspijevaju i sami kupiti, pa je tako pomoćni ekonom Frlan 8. travnja donio iz Pokuplja «jedno zaklano tele, 100 kg krumpira i oko 20 kilograma luka, a u okolici je uspio pronaći 42 jaja za 480 kuna».

Sredinom travnja u Topusko dolazi Ivo Vejvoda, član Propagandnog odjeljenja ZAVNOH-a i ravnatelj njegova kulturno-umjetnilkog odsjeka koji odmah izdaje niz direktiva za reorganizaciju trupe, a ime joj mijenja u Centralna kazališna družina (CKD) koja se, nota bene, uspostavlja se kao putujuća, a ne kao stalna «u smislu gradskih kazališta». Datum 15. travnja označava se kao početak njezina rada. Također, dolazi i do kadrovskih promjena jer su neki članovi poslani u Pokuplje da tamo osnuju nove ogranke, a rukovodstvo je prošireno4 . Sada brojno stanje trupe iznosi 24, i to «bez kuharice i majstora pjevanja», pa ova rukovodeća piramida izgleda ovako:

Područje / zaduženje

rukovođenja
Ime i prezime Promjene 21. VI.

POLITIČKI

rukovodioc:

pomoćnik:

 

Natko Devčić

Irena Kolesar

 

isto

UMJETNIČKI ruk. Đorđe Petrović isto
EKONOM Dado Perera isto
DRAMA

Joža Gregorin (odgovoran za

kazališnu večer na Kongresu)

Šime Šimatović (zadužen i za

gimnastiku)
isto
GLAZBA Rudo Fumić isto
OPREMA POZORNICE

Zlatko Prica (odgovoran po funkciji i za «slikarsku stranu

Kongresa»)
isto

TEHNIKA I

RASVJETA

Pomoćnik:

Rekvizita:

Garderoba

Šminka:

Zdravstvo i

higijena:

Max Druker

Toni Đovaneli

Vojko Bakačić

Stanko Rimac

Irena Kolesar

Silva Fulgosi

Bühnenmeister:

Moric Levi

Stolar i dekorater:

Toni Giovanelli

Inspicijent i rekviziter:

Drago Krča

Stanko Rimac je uveden i kao krojač

 

Sastav trupe ponovno se mijenja početkom svibnja kada u Topusko stiže devet članova Kalničke družine5 koji svi moraju pristupiti audiciji da bi se vidjela njihova «upotrebivost», ispitivan im je glas radi pjevanja te ih se napokon prima u družinu šestoro: Srđan Flego, Mladen Šerment, Mira Župan, Radojko Ježić (već nakon par dana i on će prijeći u družinu A. Cesarec), Ankica Sić i Drago Krča, a uskoro im se pridružuju plesač Franjo Horvat i tenor Robert Horn. Ostali su poslani na druge dužnosti tj. u druge družine: A. Cesarec, Pokuplje, Banija.

Očito je da kazalište dobiva polako zaokruženu organizacijsku, ali i umjetničku strukturu te da je selekcija članova i programa usklađena s višim kriterijima. U stvari, namjera je bila osnovati najreprezentativniju trupu NOB-a, svojevrsni pandan nacionalnom kazalištu koje se u njihovu žargonu nazivalo – neprijateljskim.

Iz bivšeg sokolskog doma dopremaju i pianino koji se uskoro premješta u «gostionicu Žutić» te se po mjestu traže «sile za zbor» s kojima uskoro započinje uvježbavanje himne «Lijepa naša». No, ne ide sve po planu – česte su proljetne kiše pa se neka zaduženja moraju odgađati (npr. pranje rublja), a kad u obližnje polje padne američki avion članovi družine spašavaju iz zapaljene letjelice sve «što se spasiti moglo.»

U trupi su zabilježene i prve trzavice, naročito između Devčića i Šimatovića kojem je «dosta svega» i koji prijeti odlaskom iz trupe jer «da se ne da ispitivati». Njegovo se ponašanje karakterizira kao «lično i neozbiljno», no, uz njega je strani Vejvodin zamjenik Fumić koji će uskoro i sam biti ukoren «zbog samostalnog produženja dopusta, ali i zbog neukusnih riječi na račun Vejvode i Špilera te naročito zbog oslabljenog rada pjevačkoga zbora. Također, zbog «oportunističkog držanja» prema Fumiću kritizirani su i članovi šireg rukovodstva CKD. Fumiću nije preostalo ništa drugo nego da se nakon svega navedenog složi s «drugovima». U Dnevniku se i dalje, sve do posljednje stranice redovito izvještava o «trzavicama sa Šimatovićem». Nakon što je prisustvovao baletnoj probi pod njegovim vodstvom, i Vejvoda zaključuje da je Šimatović «čitav balet postavio nepartizanski i larpurlartistički te je uz slaganje prisutnih rukovoditelja Petrovića, Devčića i Špilera zaključeno da se balet ponovno postavi.

Probe se nastavljaju svakodnevno, a u prvo je vrijeme najintenzivnija aktivnost trupe bila, uz «časove» (kulturno-prosvjetni, vokalizacija, dikcija i vojna obuka) i - «usmene novine», jedinstven program u kojem se scenski prenose i predstavljaju vijesti s fronte, kako domaće, tako i strane, Titovi referati itd. koje bi sljedećeg dana bile i predmet zajedničke «kritike». Često se pritom ukazivalo na loš izbor «i točaka i izvođača». Tako se 23. svibnja na «kritici» jučerašnjeg programa kojem je prisustvovalo između 350 i 400 ljudi, istaknuo: «nedostatak u izboru članaka (većinom preteški), izboru skeča (politički zastario), u iznošenju političke situacije (nepregledno) te napokon i primjedbe na cijelu izvedbu i «pristupanje čitavoj stvari», a zbog «nedovoljno ljubavi za rad». Kritici se u Dnevniku općenito daje puno prostora, za izvedbu igrokaza Plakat na primorskom trgu npr. koji je uspio kod publike istaknuto je da ukazuje na nedostatak organizacije i discipline. Vejvoda oštrim riječima upozorava na nedostatke u radu trupe ističući da «kod većine članova ima premalo discipline i volje i ljubavi za rad, a da postoji pakost i slučajevi krađe.» Zato se i uspostavlja novi, stroži raspored rada 6. Također, konstatirano je da CKD nije uspostavila «potrebni kontakt sa selom».
Nije nevažno spomenuti da se istoga dana (1. svibnja) iz te kritike razvila i korisna diskusija «o razlici između stiliziranja i realističnog teatra».

Tih se dana sastavlja i konačan program za središnju akademiju na III zasjedanju ZAVNOH-a te za tu priliku započinje uvježbavanje komada Crvena Armija koji uvježbava Šimatović (izvođena na Kongresu u vrlo promišljenom kostimografskom stilu: košulje s hlačama od crnog padobranskog materijala), a Gregorin piše igrokaz Dosta je čekanja.

Osim zahtjevnog cjelodnevnog rasporeda, članovi trupe stignu otići i u kino u Glinu gdje 29. travnja gledaju čak dva filma: sovjetski «Staljingrad» i engleski «Pobjeda u pustinji». U Glini se opskrbljuju i s pak i krep papirom za scensku dekoraciju.

Centralno kazalište u Topuskom - Dnevnik osnutka i organizacije programa za kongres kulturnih radnika HrvatskeCentralno kazalište u Topuskom - Dnevnik osnutka i organizacije programa za kongres kulturnih radnika Hrvatske

No, početkom lipnja dolazi do intenziviranja neprijateljskog djelovanja te se zbog žestokih bombardiranja i prodiranja neprijateljskih snaga u obližnje Staro selo trupa, na neko vrijeme moraju iseliti iz Topuskog, i otići u štab VIII divizije a stvari pohraniti u zamunicama. Tako kreće njihov višednevni marš (bolesni su prevoženi kamionima) preko Vrginmosta, Vojnića do Slunja i Rakovice gdje dobivaju prvi obrok tek nakon 36 sati. Prehrambene su prilike jadne, do kruha ne mogu doći. Tek nakon tjedan dana, od komande mjesta u Rakovici dobivaju «sledovanje» u vidu brašna, soli i mesa, a u ohrabrujući posjet im dolaze dr. Ivan Ribar, Pavle Gaži i Vanja Radauš «pa se nije probalo nego se pred drugovima pjevalo i izvelo par recitacija». Na tom putu nestaje Šimatović koji je od Vojnića putovao kolima («radi boležljivosti») te ga nisu ni vidjeli sve do povratka u Topusko. Dnevnik bilježi da ih po povratku u Topusko 2. lipnja u družini ima 42 te da po povratku odmah počinju probe na pozornici koje se zbog kratkoće rokova toliko intenziviraju da se preskače i pranje veša, a moraju uzeti i dodatnog stolara (Moric Levi) koji dobiva naslov «Bühnenmeistera». Već sljedećeg dana u Topusko stiže Mladen Iveković, koji im, kad je vidio uspješnu probu gotovo cijelog Programa, dodjeljuje «pojačanje u hrani, odjeći i obući». Ponovno se uvodi i knjiga proba, a od 22. lipnja družina kreće s otvorenim probama za partizane i stanovništvo koje se ne odaziva u velikom broju pa u publici sjede većinom partizani od kojih neki (iz voda komande mjesta) sudjeluju u predstavi Crvena Armija. Uz nju, prikazuju se generalna proba cijelog programa, svih pet točaka CKD-e.

Prve večeri Kongresa 25. lipnja je nakon svečane akademije, izvedeno sveukupno šest točaka7 , a petu po redu (Požar Like) izvodila je družina August Cesarec. Zmije u procjepu, autora Ivana Ćaće bile su najuspješnije kod publike pa je na traženje mnogih, ta «scenska recitacija» izvedena i druge večeri 26. lipnja kad je program sačinjen uglavnom od zborskih točaka (od njih 14, uglavnom borbenih, partizanskih, moraju se spomenuti i Zajčeva Ustaj vilo, ali i jedna Delibesova kompozicija čiji je naslov u Dnevniku nečitak). Treća večer Kongresa bila je pripremljena čitava kao literarna večer u izvođenju svih glumačkih družina prisutnih na Kongresu. Program je za uzvanike održan i sljedećeg dana (28. lipnja) a za «javnost» i nakon odlaska većine delegata 29. lipnja kada su izvođena tri najuspjelija progama: Dosta je čekanja Jože Gregorina, Zmije u procjepu Ivana Ćaće te Crvena Armija Srđana Flege.

Sljedećeg dana, slikar i scenograf Zlatko Prica odlazi na novu dužnost, a umjesto njega družini se uskoro pridružuje Zvonko Agbaba. Za uložene napore i uspjeh programa na Kongresu, partizanskim umjetnicima stiže i mali dodatak: 7 pari cipela, 7 pari veša, 14 pari čarapa što je podijeljeno među «najpotrebnijim drugaricama i drugovima. Većina članova i dalje ostaje «neopremljena».

Nakon uspješnog početka na Kongresu u Topuskom, put ih vodi po oslobođenim područjima Korduna, Banije, Zapadne Bosne i Pokuplja, a pridružuju im se August Cilić, Emil Kutijaro, Jozo Laurenčić, Drago Ivanišević i mnogi drugi8 . Uskoro stižu u oslobođeni Šibenik gdje prvi put nastupaju u kazališnoj zgradi (siječanj 1945.), zatim slijede Zadar, Sinj i Split. Tamo se, pod vodstvom Jože Rutića koji je upravo stigao iz oslobođenog Beograda družini pridužuju mnogi članovi iz Dalmacije, pod njegovim vodstvom uvježbavaju Najezdu Leonida Leonova u prijevodu Radovana Zogovića, a trupa dobiva još novih članova, ali i novo ime: Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske. U Zagreb će stići kamionima već 8. svibnja 1945., preuzet će odmah umjetničku i administrativnu upravu zagrebačkog kazališta te za svoju prvu izvedbu 27. svibnja izabrati upravo Najezdu9 . S ansamblom HNK spojit će se već početkom srpnja iste godine, a za koheziju dva ansambla bit će zadužen novi intendant, ujedno i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske – Ivo Tijardović.

 

                   U Zagrebu, 1. srpnja 2014.

 

___________________________________________________________________________

1Dnevnik se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, fond ZAVNOH, HR-HDA-207, kutija 11.

2Članovi Propodjela bili su još i «drug Zeko» (?) i «drug Niko» (?), a iz «struke» Đoko Petrović, Ivan Šimatović, Joža Gregorin, Zlatko Prica i Dragan Knapić.

3Joža GREGORIN, «O kazališnoj aktivnosti na oslobođenom teritoriju», Hrvatsko narodno kazalište 1860 – 1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960., 127

4Bili su to: Branimir Čokada, Veso Katančić, Vasilj Frlan, Blaž Kuhar, Štef Domitrović, Eugen Škulić, Olga Depolo, Dragan Knapić (poslan u NOO Korduna) te Ružica Fumić (poslana u dječji dom na Baniju).

5S Kalnika stižu u Topusko Srđan Flego, Mladen Šerment, Mira Župan, Miro Marotti, Radojko Ježić, Zlata Ježić, Ankica Sić, Franjo Majetić i Drago Krča.

6Raspored je izgledao ovako: 5 h – ustajanje i gimnastika, 7 h – doručak, 8-12 - «časovi», 12 – 14 odmor, 4-6 – časovi, 6 – večera, 8- 10 časovi.

7To su: Dosta je čekanja (I. čin) J. Gregorina, izvodili: Š. Šimatović, M. Župan, S. Flego, M. Šermant, I. Šopar i dr.; Majka pravoslavna, V. Nazora (koji je došao tek na 2. Večer Kongresa), kompozitor: M. Špiler, r. S. Flego, a recitirala je M. Župan; Robovanje, borba i pobjeda, solo balet autora i izvođača Franje Horvata uz klavirku pratnju D. Ogrizović – Polak; Zmije u procjepu, Ivana Ćaće, r.: Đ. Petrović, izvodili: M. Šerment, L. Jakšić, R. Horn, M. Župan; Požar Like, J. Cazija u izvođenju «kolektiva kazališne družine «August Cesarec»; Rodoljupci, J. S. Popovića, r. i sc.: Đ. Petrović. (Hrvatko narodno kazalište 1860 – 1960 –zbornik o stogodišnjici, 126.)

8Više o tim danima CKD-a u: Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978., 467 – 470.

9Više o tome u: Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb, 2012., 347 – 360.