Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Sinan Gudžević – Tri teksta

Mićo Ljubibratić

Sinan GudževićSinan GudževićMićo Ljubibratić (1839-1889) prvi je na naš jezik preveo Kur'an, no taj prevod ne drže po kućama ni muslimani ni hrišćani našega jezika. Biografi nacionalisti, zbog te jedine njegove knjige, ne znaju gdje da ga smjeste: u političke velikosrbe, u mladobosance, u masone, u preteče crnorukaša. U Hercegovce ne žele.

U četvrtom poglavlju Flaubertova romana 'Salammbô' u kartaginsko jezero uplovljava lađa puna ljudi čije su kose češljane kao u sfinge, a svakome je na prsima istetoviran papagaj. To su tumači, cijela legija prevodilaca, lađa samo što ne potone pod tom težinom. Radnja romana je smještena u treće stoljeće prije naše ere, u vrijeme kad se ratni plaćenici iz barbarskih plemena bune što nisu isplaćeni, a branili su Kartaginu. Flaubert ne iznevjerava antička svjedočenja o ulozi prevodilaca u ratnim pohodima. Plinije (Naturalis historia, VI, 5) piše kako su Rimljani poslali 130 tumača u kavkaske krajeve, radi tumačenja za 300 onamošnjih jezika. Od Herodota (II, 164) znamo da su tumači bili jedan od sedam staleža u Egiptu, uz svećenike, ratnike, pastire, svinjare, trgovce i lađare. Neznani autor tvrdnje kako je prevođenje drugi po starosti zanat, možda je živio u svijetu iz egipatskih jezika. U tom se svijetu mogla vidjeti i drama zanata i njegove krajnosti, zagonetnost sfinge i brbljavost papagaja.

Mićo Ljubibratić (1839-1889) je naš primjer za dramu ratovanja i prevođenja. Kao ratnik doživio je teške poraze, kao prevodilac je zaboravljen i ostavljen za buduće neko pokoljenje. On je prvi na naš jezik preveo Kur'an, no taj prevod ne drže po kućama ni muslimani ni hrišćani našega jezika. Biografi nacionalisti, zbog te jedine njegove knjige, ne znaju gdje da ga smjeste: u političke velikosrbe, u mladobosance, u masone, u preteče crnorukaša. U Hercegovce ne žele. U jugoslavenskoj kulturi je jedva poznat. Tek po natuknica u dvama biografskim leksikonima, jednom austrijskom i jednom srpskom, te jedna u Enciklopediji Jugoslavije, ukazuju na njegovu ulogu u hercegovačkim ustancima u drugoj polovini 19. stoljeća, uz šturu napomenu da se bavio i prevodilačkim radom. Spominje se da je bio u prepisci i kontaktima sa Garibaldijem i Mazzinijem, ali se ne ukazuje na opseg tih kontakata kao ni na građu koja ih dokumentira. Od njegovih prevoda, u austrijskom leksikonu spominje se samo onaj Kur'ana, a u onome srpskom još se i tvrdi kako je, sa italijanskog i francuskog preveo 'više drama koje su se izvodile u Narodnom pozorištu u Beogradu', te kako je, s francuskoga, uz neku knjigu o Suvorovu, preveo i Kur'an. Osim Kur'ana, nijedan drugi prevod Ljubibratićev nije dobavljiv u bibliotekama na području nekadašnje Jugoslavije. Moglo bi biti da ih nikad nije ni bilo.

Ljubibratićev prevod Kur'ana izišao je 1895. u Beogradu (na knjizi stoji: Biograd), štampan ćirilicom u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, a o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića – Kolarca. Knjiga ima naslov Koran, a ispod naslova stoji: PREVEO MIĆO LJUBIBRATIĆ (HERCEGOVAC). Književniku i etnologu Milanu Đ. Milićeviću dugujemo svjedočanstvo (14. marta 1895) o zgodi s naslovnom stranicom. Koran je objavljen nakon smrti prevodiočeve, pa je izdavač kraj njegova imena stavio krstić, uobičajeni znak da je preminuo onaj kraj čijega imena stoji. Ovako piše Milićević: 'Dođe mi Ljuba Stojanović i potseti me da je na Koranu izišao krst uz ime pok. Ljubibratića (prevodioca), i da će to biti skandal za muslimane a zgodna prilika za ispredanje protiv nas pravoslavnih. Te se jadu dosetih i nožićem krst istrah sav. Pisah Čumiću da i on navali da se na svim primercima to učini'.

Ljubibratić je bio prvi koji se kod nas ogriješio o davno učvršćenu zabranu prevođenja Knjige islamske vjere. Vijesti o dočeku njegova prevoda idu od prigušene simpatije do tvrdnje kako 'nije svačiji poso Kuran prevesti'. Ovakav je sud izrečen najviše zbog toga što se u taj posao dao neko ko ne samo što nije musliman, nego je bio i ratnik protiv Osmanskog carstva, i to ne bilo kakav, već i ideolog i vojskovođa. Uprkos tome, 'Carigradski glasnik', stambolski list na srpskom jeziku, 21. novembra 1896. spominje prevodioca u vijesti s naslovom 'Prevod Al- Kur'ana na srpski', a list skadarskog vilajeta, javlja da 'prevod Al-Kur'ana ne može drukčiji biti nego pogrešan, pošto se zna da čitave glave, kao i stihovi u njima imaju mnogobrojna značenja.' Za tvrdi list 'Hikjmet' Ljubibratićev je rad 'čorbine čorbe čorba'.

Grob Mića Ljubibratića, Novo groblje, BeogradGrob Mića Ljubibratića, Novo groblje, BeogradKo je bio Mihajlo Mićo Ljubibratić, čiji je književni rad potpuno nepoznat, a u pedeset godina života načinio je prevodilački podvig, preveo Kur'an? Zna se da je rođen 1839. u Ljubovu kod Trebinja, da je završio talijansku klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, da je ondje naučio i francuski, te da je potkraj ustanka 1857 – 1862. bio sekretar vođe ustanka Luke Vukalovića. Oskudne i nepouzdane natuknice tvrde kako od 1864. živi u Beogradu, te vodi tajne organizacije, te podređen je Garašaninu, te je pod velikim uticajem talijanskoga risorgimenta. Najuvjerljivija svjedočenja o Ljubibratiću za vrijeme Hercegovačkog ustanka su ona Koste Grujića, iz ljeta i jeseni 1875, na primjer ovo od 21. septembra: 'Sve oko mene spava, samo sam ja budan, koje što me vaši jedu a koje iz dešperata, jer vidim da je ceo ustanak promašen. Crnogorci što su ovde, većina su samo za pljačku tu, bez ikakve discipline, gotovo kao i naši Hercegovci od kojih neki sa Turcima šuruju i rade protiv nas, drugi nemaju nikakve hrabrosti; a ono malo što je valjano bez ikakve (je) uredbe. Glavari ne može gore biti, centralne vlasti nema. Mići se svuda protiv radi a i on je sam siroma(h) klonuo i telom i duhom; jer i on je svu nadu izgubio u napredak naše stvari. Srbija se ne diže, Crna Gora ne sme, a mi sami nismo ništa kadri učiniti sa takovim ljudma. Odbori ništa ne valjaju i oni škode stvari. (H)leba se nema, ničega nema. Upravo cela je stvar propala.'

Austrijske vlasti će na Ljubibratića gledati blagonaklono sve dok ne počne pripreme za ustanak i u Bosni. Tada ga hapse, kod Imotskog, i 18. marta 1876. ga sprovode u konfinaciju, u Linz, pa u Graz, na godinu dana. To je ishod i podlosti i dvoličnosti knjaza Nikole (koji čak šalje okrutnog vojvodu Peka Pavlovića da napada Ljubibratića), te nezainteresiranosti Srbije za oslobođenje Hercegovine, na koje je Ljubibratić pozivao jednako i hrišćane i muslimane. Iz Graza će se vratiti u Beograd, odakle će krenuti u Hercegovačko-bokeljski ustanak 1882. Umro je 26. februara 1889. Grob mu je na Novom groblju u Beogradu.

O hrabrosti i stoicizmu Ljubibratićevu tokom Ustanka svjedočenja ima mnogo, ali vijesti o tome kad se dao u prevođenje Kur'ana, nema. Vjerovatno je za prevod koristio francusku verziju Alberta de Bibersteina Kasimirskog. Dok se ne pojavi neko s muslimanskim imenom te prevede barem nešto iz Biblije, Mićo Ljubibratić u našem jeziku neće imati druga. Danas, 120 godina po izlasku Ljubibratićeva Korana, može se reći da je on stilski jako lijep, da ga u čitljivosti drugi naši prevodi ne nadmašuju, te da ne može biti sumnje u to da je načinjen s najvećom ljubavlju. To što je melek prevodio sa anđeo, što je Bog negdje Gospod, a poslanik pak prorok, prevodiocu se ne može uzeti za zlo, jer u ono vrijeme naš jezik još nema potpuno izgrađenu kur'ansku terminologiju. Greške u Ljubibratićevu prevodu nisu veće od grešaka drugih prevodilaca Kur'ana njegova vremena. Na slijedeći prevod Kur'ana na naš jezik, onaj Ali Rize Karabega, čekalo se 43 godine, a pokazalo se da je on samo površna prerada Ljubibratićeva prevoda. I današnji naši prevodioci Kur'ana čine greške, a njihovi polemički tekstovi u Bosni i Hercegovini otkrivaju neke od njih kao ljude pune zavisti, pa biva neobjašnjivo kako takvi ikako mogu prevoditi tekst Kur'anske Objave. Ponekad netrpeljivost njihova ode dotle da čovjek pomisli kako i nije tačna ona tvrdnja da je prevođenje drugi po starosti zanat, već da je prvi.

13. siječnja 2015.

Marko Vidojković

Zaborav u koji je kulturna elita Srbije i Jugoslavije umotala Marka Vidojkovića debeo je i posve nejasan. Beogradska 'Politika' u februaru 1964. nije ni jednom riječju zabilježila smrt čovjeka koji je preveo skoro kubni metar knjiga. A među njima bila je i 'Hiljadu i jedna noć'.

Kod tetka Iljaza Kalčinića i tetke Nehe, sestre moga oca, stanovao sam, u Bijelim Vodama, na pola puta do škole u Osaonici, snježne zime 1967. godine. Iljaz je jedne večeri donio osam knjiga, i rekao mi: 'Ovo da mi čitaš uveče, ja slova dobro ne vidim, mrdaju mi baš ka zec ispred šume.' Osam knjiga bile su jedna: 'Hiljadu i jedna noć'. Svih osam sam ih tetku naglas pročitao od decembra do kraja marta. On bi sjeo na stolicu, zapalio cigaru, mršave noge bi upreo jednu oko druge, tetka u ćošku sobe, a tri kćeri i sin legli ili sjeli na pod, lovačka puška na zidu, kraj nje petrolejka, koja se u Sandžaku zove lamba. Kad bi naišle erotske priče, tetka Neha bi molila 'amaaan, grehote, preskoči to', a Iljaz bi viknuo: 'Samo rokaj! Ako nije sram Arape da tako pričaju, a što smo mi bajagi sramljiviji od njih? Rokaj, ne preskači ama ništa!' I ja preskakao nisam ama ništa.

Na knjigama je pisalo: s ruskog preveo MARKO VIDOJKOVIĆ. U ljeto sam ih posuđivao, pa ih čitao sam. Ko li je Marko Vidojković, pitao sam se, a pitati nisam imao koga. Prolaze godine, gimnazija, Pazar, studije, Beograd, ko je Marko Vidojković – ne zna niko. Je li moguće da niko ne zna ko je i gdje je čovjek koji je preveo cijelu 'Hiljadu i jednu noć'? Moguće je, ne zna niko, kako tada, tako i danas. Slučaj nema paralele u kulturnom životu na prostoru Jugoslavije. Nijedna enciklopedija ili leksikon, nijedno ni književno ni prevodilačko udruženje nema o njemu ama ni sloga. Ne samo to, no se među nekadašnjim urednicima, koji bi ga se morali sjećati, ne može naći ni jedan koji bi ga se ikako sjetio! Raspitivao sam se, svačiji odgovor je bio: pojma nemam!

Marko Vidojković (1895 - 1964) Arhiv Aleksandre Panić-VidojkovićMarko Vidojković (1895 - 1964) Arhiv Aleksandre Panić-VidojkovićŽelja da išta saznam o čovjeku koji je presudno uticao na moje čitanje gurnula me u potragu. Ovo sam, dosad, našao. Marko Vidojković je rođen u Paraćinu 22. septembra 1895. Roditelji MIHAILO i MARIJA VIDOJKOVIĆ, oboje težaci. Sa srpskom vojskom je 1915. prešao preko Albanije, a na istom tome putu, u Bitolju, umro mu je otac Mihailo. Marka će, kao i mnoge druge srpske vojnike onda, lađa francuska iz Grčke u Francusku odvesti. Ondje će se i školovati, u Jausiersu, u provansalskim planinama, gdje ga je, po svjedočenju unuke ALEKSANDRE, udomila jedna jevrejska porodica. Godine 1920. dolazi u Srbiju, da posjeti grob svoga oca, i više se ne vraća u Francusku. Sljedeće godine ženi se ANKOM, rođenom KAČAREVIĆ, iz Velike Drenove, učiteljicom klavira. S njom će imati dva sina: ALEKSANDRA i još jednog, koji će djetetom umrijeti. Već 1922. urednik je 'Moravskog zadrugara', lista za širenje zadrugarstva i narodnog prosvjećivanja, koji izlazi u Varvarinu i Paraćinu. U jednom pismu svojoj ženi žali se na život u Varvarinu i proklinje to mjesto. Potom učiteljuje u Beogradu, dok su Anka i djeca još neko vrijeme u Varvarinu. Pisma Ankina i Markova (hvala ALAKSANDRI PANIĆ-VIDOJKOVIĆ za velikodušno dopuštenje da ih vidim!) svjedoče o besparici, zaduživanju, zlopaćenju i pobolijevanju. Krajem dvadesetih ili početkom tridesetih učitelj je u nekoj školi u Novom Sadu. Na jednoj od fotografija razreda s njime su i dva mala sina. Sin Aleksandar će, kasnije, zabilježiti da se Marko druži sa novosadskim Jevrejima i spominje pjesnika DAVIDA NAFTALIJA koji je stalno kod njih u kući. O tome pjesniku ja nikakva traga još nisam našao.

Krajem tridesetih ili početkom četrdesetih Marko se rastao od Anke. Oženio se nastavnicom zemunske gimnazije ZDENKOM ČMELIK, koja će mu 1942. roditi sina SLOBODANA. Sa Zdenkom i Slobodanom će živjeti u kući u Zemunu, sve do smrti, 13. februara 1964. Supruga će ga nadživjeti dvije godine, a Slobodan će umrijeti 1980. Sve troje su sahranjeni u istoj grobnici na Zemunskom groblju. Na spomeniku je nekoliko stihova Markovih, najupečatljiviji su ovi:

Obmana sve je
I varljiv sjaj;
Ovo je meta,
Ovde je kraj.

Ova poruka je skoro vizionarska. Zaborav u koji je kulturna elita Srbije i Jugoslavije umotala Marka Vidojkovića debeo je i posve nejasan. Beogradska 'Politika' u februaru 1964. nije ni jednom riječju zabilježila smrt čovjeka koji je preveo skoro kubni metar knjiga. Prevodi Vidojkovićevi su štampani u više izdanja, izlazili su u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Neki od njih se štampaju i dan-danas, neki zato što su najljepši, a neki su i jedini. Njihov čudesno lijepi jezik omogućava da se lako ijekaviziraju, što je i činjeno, više puta. Tako je ijekavsku 'Hiljadu i jednu noć' zagrebačka Prosvjeta objavila dvaput, 1971. i 1977. Istraživanje bi pokazalo da su od prodaje knjiga koje je Vidojković preveo, izdavačke kuće imale pouzdan izvor zarade.

Marko Vidojković je čovjek čijih su književnih radova pune biblioteke širom nekadašnje Jugoslavije. SIMA PANDUROVIĆ ga je uvrstio u 'Antologiju najnovije lirike', godine 1921, a napisao je predgovor i za jedinu njegovu zbirku stihova, 'Pesme', izišlu 1937. u Beogradu. No u tom predgovoru nema nikakve biografske pojedinosti o autoru, osim tvrdnje da je došao iz unutrašnjosti u Beograd. U vremenu od 1925. pa do 1937. objavljuje po časopisima poneku pjesmu ili prevod kakve pjesme s francuskog ili ruskog. Nekoliko prevedenih pjesama uvrstio je i u svoju zbirku. Najviše objavljuje u časopisu 'Misao'. U godinama 1937-1940 priređuje i francuske čitanke sa pregledom gramatike za srednje škole, koje izdaje GECA KON. Kod istog izdavača će, 1941, objaviti i prvu knjigu prevoda sa francuskog, VERMEYLENOVU 'Psihologiju deteta i mladića'.

Poslije rata, njegova priređivačka i prevodilačka djelatnost uzima mjere grandioznosti: 1945. priređuje izabrane pripovijetke PETRA KOČIĆA, a 1946. 'Vukadina' STEVANA SREMCA, te 'Čudan svet' i 'Knez u kupatilu' JAKOVA IGNJATOVIĆA i prevodi s francuskoga 'Na pragu novoga doba' ANATOLEA FRANCEA, i ALFONSA DAUDETA 'Pripovetke iz francusko-pruskoga rata'. Ono što će uslijediti nakon njih monumentalno je: ukupan broj stranica knjiga koje će s francuskoga i ruskoga u desetak godina prevesti Marko Vidojković nije manji od 10.000, i jako je teško u jugoslavenskoj kulturi naći nekoga ko bi mu mogao uz bok stati.

Dugo je nabrajati te knjige. Evo nekih debljih: Honoré de Balzac, 'Sjaj i beda kurtizana'; Visarion Grigorijevič Bjelinski, 'Književno-kritički članci'; Maksim Gorki, 'Mati', 'Detinjstvo', 'U svetu', 'Moji univerziteti'; Guy de Maupassant, 'Novele', 'Jedan život'; Montesquieu, 'Persijska pisma'; Hejfec-Jefimov-Tarle, 'Istorija novoga veka'; André Maurois, 'Lelija ili život Žorž Sandove'. I 'Hiljadu i jedna noć'.

Ovu je izdala beogradska Prosveta. Prvi tom je štampan 1949. u 5.000, a osmi 1954, već u 10.000 primjeraka. Taj komplet je i danas ukras mnogih kućnih biblioteka. Ukusno opremljene knjige, tvrd povez sa omotom od dvije ruke, jedan za prve četiri, drugi za druge četiri, lijep ćirilični slog, nezaboravne ilustracije NIKOLAJA ALEKSEJEVIČA UŠINA, slavnog ilustratora lenjingradskog SALJEOVA ruskog prevoda, i danas mogu poslužiti kao prikladan primjer za onu riječ STEPHANEA MALLARMEA kako je smisao svijeta u tome da stvori jednu lijepu knjigu, Le monde est fait pour aboutir à un beau livre.

Sjećam se dvojice hodža koji su, na pitanje mojih rođaka, šta misle o Šahrazadinim pričama, odgovorili kako su one dosta mutne, te kako i sami Arapi smatraju da će svako onaj ko se u čitanje svih tih noći dade, prije umrijeti no što čitanje završi. Kako su drugi prošli, baš i ne znam, ali ja sam te noći, onako kako ih je preveo Marko Vidojković, pročitao barem četiri puta, i to sve, i još me evo.

16. prosinca 2014.

Zagrebni život

Svoga davnog rođaka Rahima Gudževića sjetio sam se u velikoj i lijepoj knjižari na Place Kléber, dok sam slušao šta govori Roberto Saviano. Sjetio sam se njegovih riječi: 'Najgore je kad svojina postane tuđina, a najbolje kad tuđina postane svojina'.

U jednom od četiri dana provedena u Strasbourgu, dvaput sam se sjetio svoga davnog rođaka Rahima Gudževića. Prvi put sam ga se sjetio oko šest popodne, u velikoj i lijepoj knjižari na Place Kléber, dok sam slušao šta govori Roberto Saviano. Sjetio sam se Rahimove riječi: 'Najgore je kad svojina postane tuđina, a najbolje kad tuđina postane svojina.' Riječ svojina u mom selu u mom djetinjstvu, pa tako i u Rahimovu govoru, nije značila ono što je značila u školi i dalje po gradovima, no je značila najprije zavičaj, ono što se, možda, ponegdje zvalo i domovina.

Roberto Saviano je, u dugačkoj i širokoj a od silnog svijeta kratkoj i uskoj i tijesnoj Salle Blanche de la Librairie Kléber, govorio, osim o svojoj novoj knjizi 'Zero Zero Zero', još i o svom nemogućem 'a opet mogućem' životu u ilegali, o svojim čuvarima, o knjigama koje je otkrio otkako je, prije nekoliko godina, pao u taj novi život, a sve nakon što je objavio knjigu 'Gomorra'. Rekao je i da bi, kad bi mu se bilo vratiti, možda postupio drukčije, no opet ne zna kako drukčije. Pa je ispričao kako i Francuska ima svoju mafiju, i to bome jako jaku, uprkos tome što je tek nedavno jedan visoki političar po prvi put u političkoj povijesti Francuske spomenuo francusku mafiju. I onda je, odgovarajući na pitanje o daljnjem svome življenju u ilegali, rekao kako eto pokušava živjeti koliko-toliko slobodno tamo gdje mu je to, a i to pod možda, jedino moguće – all'estero. On i živi negdje all'estero, ali ga se ne može pitati gdje. Imam jednu pouzdanu prijateljicu u Berlinu, književna kritičarka, doktor romanske filologije, koja barem dvaput godišnje sretne Saviana. Ali ni ona ne zna gdje on živi. Ona ne pita njega, ja ne pitam nju. U tuđini. Pokušava Saviano da mu tuđina bude svojina, što rekao davno Rahim. Kad se sve završilo, dosta ljudi je krenulo da se slika sa Savianom, poneki otac ili majka su mu dali u naručje svoje dijete, pa ga onda tako slikali, a dvojica snažnih ljudi držali su na oku masu koja je čekala da im se autor potpiše na kupljene knjige.

Roberto Saviano      Foto: YoutubeRoberto Saviano Foto: YoutubeTo je bilo između pet i sedam popodne u toj knjižari na Place Kléber. A dva sata nakon toga, u hotelskoj sobi, sjetio sam se opet Rahima, jedne druge njegove riječi. Ta je riječ zapravo priča, ali je riječ. Dakle, Rahim je nama djeci pričao kako na Pešteri, kraj puta od Žitnića prema Sjenici, imaju dva drveta, jedno je drvo glog, a drugo je drvo divlja kruška. Mi smo to mjesto mogli vidjeti kad se popnemo na vrh sela, ali se ta drveta nisu mogla vidjeti, jer su 'pešterska drveta manja od naših drveta, pa se ne vidu s naše visine, a možda i s daljine'. Elem, kad je zima jaka, a na Pešteri su i zima i stud uvijek jake, najjača je stud između ona dva drveta. Pričao nam je da, ako po toj jakoj zimi kojim slučajem neka kokoška prođe između ta dva drveta, onda se 'u nju smrzne jajce'. Ali ima još gore: ako dvojica ljudi prođu između ta dva drveta po toj studi, pa jedan nešto rekne onome drugome, onda onaj kome je onaj nešto rekao, ne čuje onoga koji mu je to nešto rekao. Ne čuje ga, ne zato što su mu uši slabe, no zato što se između ta dva drveta i riječi zalede čim iziđu iz usta. I tako ostanu zaleđene sve dok ih sunce u proljeće ne raskravi. Ako tada naiđe neko između ona dva drveta, onda on čuje te rasleđene riječi, pa se okreće oko sebe, i ne vidi nikoga, te misli da je pomahnitao. Tako nešto 'ima još u Rusiju, u neko mesto Sibir, da se riječi mrznu pa raskravljuju, to je mesto vido i te riječi čuo onaj Eminović iz Vrsjenica, i to je još gore no između onoga gloga i one divlje kruške, kraj puta od Žitnića prema Sjenici'.

Elem, pomislio sam, u hotelu, da mi je stoposto promaklo kad je predsjednik Hrvatske negdje prošle zime bio u Sibiru ili, možda, naišao između ona dva drveta na Pešteri, te rekao nešto važno, a to se smrznulo čim mu je iz ograde izletjelo zubne. A poslije, kad je sunce ugrijalo i otkravilo mu riječi, onuda jamačno nije niko prolazio, te su te riječi ostale nečute. Jer, na internetu ima kako se predsjednik Hrvatske JOSIPIVIĆ oglasio po pitanju ustaškog pozdrava nogometaša ŠIMUNIĆA u Maksimiru, evo tome će uskoro biti ravna godina. Sve je, naravski, zakuhao Šimunić: sa nekog Facebook prozora, obrecnuo se na prolazećeg predsjednika jedine mu dijasporne domovine za mlakost u domoljublju, te priupitao e što se ovaj nije oglasio po nekoliko stvari, a jedna je i pozivanje iz gledališta u Beogradu, za vrijeme utakmice Srbija – Albanija, na ubijanje Šiptara e sve zato da bi Hrvati ostali bez braće. Predsjednik Hrvatske je odbrusio Šimuniću kako ovaj očito ne čita novine i ne gleda televiziju, te kako se usuđuje, te otkud mu uopće hrabrosti da se javlja nakon što je nanio veliku štetu nogometu i ugledu Hrvatske u svijetu time što je, je li, to pa to i sve to. Igrač Šimunić se lani oglasio usmeno, s pomoću glasnih žica i bežičnoga mikrofona, a ove godine i napismeno, te prozvao predsjednika. Očito je i njemu promaklo kad se to negdje predsjednik zimus ogradio od njega, pa se ograđivanje odmrznulo u ovo miholjsko ljeto. Ako dugo gledaš u provaliju, provalija će početi da gleda u tebe, NIETZSCHE.

Niko me ne pita, ali takav sam, pa odgovaram sam: predsjednika Hrvatske skroz ne razumijem, a igrača Šimunića razumijem skroz. Ne razumijem predsjednika Josipovića: kakva je to hrabrost, je l da, potrebna Šimuniću da se javlja nakon one sramote? A što se predsjednik nije oglasio tako da ga se može čuti onda kad je ona sramota bila ova sramota? Ili barem kad je bila ta sramota? A otkad je to sramota u Hrvatskoj javno uzvikivati ustaške parole? Je li to kažnjivo, ako je, eto, gluho bilo, sramotno? Nogometaš Šimunić je prošao dosljedan put do svoga pismenog obraćanja predsjedniku Josipoviću: najprije je, četiri puta, u mikrofon viknuo 'za dom' i za svako je dobio glasnu podršku gledališta 'spremni'. Pa je onda, koji dan nakon toga, igrač Šimunić, na stadionu Poljud u Splitu, doživio ovacije od poustašene publike, a da nije ni bio u Splitu, igrali su Hajduk i Osijek! Odsutan! Pa, kad je igrač Šimunić dobio kaznu od FIFA-e, danima ga je oplakivala i hrvatska televizija i hrvatski radio i hrvatske novine. A tek njegovi suigrači! Predsjedniku Hrvatske (profesoru prava na sveučilištu, specijalnost krivično pravo i hapšenja!) oko toga se nije omakla ni jedna riječ, ništa, hrvatska predsjednička šutnja, evo tome jedanaest mjeseci. Ili mu se jest, ali negdje u Sibiru? Kako, najednom, Šimunić naudio slici Hrvatske u svijetu? Kakva je ta slika te Hrvatske u tom svijetu? Za ugled Hrvatske u svijetu je, da prostite, po mome mišljenju, Šimunić učinio više no Josipović. Više. Igrao je sto i pet utakmica za reprezentaciju, skoro svaku je igrao dobro, ko se u nogomet išta razumije, Šimunića ne može proglasiti lošim igračem. On za Hrvatsku igra barem triput duže no što joj je Josipović predsjednik. A preko nogometa se ime zemlje najdalje čuje, to znamo. Šimunić je vikao u mikrofon nešto što je sramota po sebi, ali za predsjednika Hrvatske, barem iz onoga što je dostupno na internetu, to nije primarno. Primarno je da to škodi ugledu Hrvatske u svijetu. Je li Nogometni savez Hrvatske isključio Šimunića iz reprezentacije? Je li Dinamo raskinuo ugovor sa Šimunićem, nakon one sramote? Jok, predsjedniče, no je Šimunić kapetan Dinama! Jer ono u današnjoj Hrvatskoj nije sramota.

Aerodrom Pleso, povratak u zagrebni život. Kraj fontane kod Nacionalne i sveučilišne biblioteke jedan mladić drži u rukama daljinski upravljač i navodi svoj dron da mu leti iznad vode. Dva psa mu stoje kraj nogu. Kraj rampe na Filozofskom, jedan drugi, isto navodi svoj dron te mu prelijeće onaj spomenik. Rahim bi rekao, eto svojina sve više postaje tuđina.

28. listopada 2014.

Sinan Gudžević

Izvor: www.portalnovosti.com