Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Šutnja nije zlato

RANKOVE ZAGREBAČKE ŠEZDESETE

Rankove zagrebačke šezdeseteRankove zagrebačke šezdesete

Povodom jubilarnog festivala filmova s repertoara beogradskog poduzeća za otkup i distribuciju filmova „Morava filma" u Zagrebu.

U nas se mnogo govori i raspravlja o javnom i kulturnom ži­votu, mnogo se polaže na njegov kvalitet i fizionomiju, traže se novi i provjeravaju stari zahvati za njegovo obogaćivanje i upot­punjavanje.

Ipak još mnogi faktori čekaju da im se u tim rela­cijama odredi pravi smisao i nađe adekvatno mjesto koje zaslu­žuju. Ima neispitanih mogućnosti koje često mimoilazimo, ili ni­smo svjesni svega što one kriju u sebi. To se u prvom redu odnosi na distributerska poduzeća, na ulogu koju ona igraju u našoj du­hovnoj nadgradnji, odnosno na ulogu koju bi trebalo da odigraju.

Jer, nema sumnje da kod nas postoji čitav niz pogrešno shva­ćenih (ili uopće neshvaćenih) problema u vezi s tom granom film­ske djelatnosti.

MoravaMoravaDistributeri zauzimaju u našoj kinematografiji sasvim neodre­đeno mjesto. Mnogo ih napadaju tamo gdje su krivi — i to za­služuju, još više tamo gdje to nisu i gdje do prigovora dolazi uglavnom zbog neobavještenosti ili nedobronamjernosti kritičara. Vrlo malo se međutim nastoji u pozitivnom smislu; devedeset odsto kritika upućenih na račun distribucije zadovoljava se skep­tičnim uočavanjem i analizom postojeće situacije (koja je tu re­dovito ocrtana crnije nego što je u stvari) i ne sadrži nikakvu konkretnu sugestiju ni prijedlog da se popravi i poboljša. Takav stav filmske kritike i publicistike proizveo je i odgovarajući uči­nak, i distributeri se postepeno sve više zatvaraju u svoje usta­nove, povlače u sebe svoje probleme i pasivno upadaju u nove greške uvjetovane baš tom obostranom nemogućnošću poveziva­nja i saradnje. Na taj način dolazimo do apsurdne situacije: umje­sto kulturne ustanove, distributerske kuće postaju čiste admini­stracije, poduzeća za trgovinu, prodaju i otkup filmova. Nije po­trebno posebno ukazivati u kolikoj se mjeri pri tom simplificira i vulgarizira njihova uloga i mogućnosti koje ta djelatnost može predstavljati za naš kulturno-umjetnički život.

S obzirom na pomanjkanje kategorije specifične za karakter i sadržaj javne djelatnosti koju vode distributerska poduzeća, po­kušajmo naći paralele na drugim planovima.

Svake godine u nas se prevede niz značajnih ostvarenja stranih književnosti; svake godine izvede se nekoliko drama, komedija, opera ili baleta stranih umjetnika. Ma koliko bila velika i zna­čajna kreativna nadgradnja koju u takvim slučajevima mora ulo­žiti recimo kazališni ansambl ili pero prevodioca, u osnovi njihova djelatnost proizlazi iz istih premisa kao i djelatnost filmskih di­stributera. I prevođenje određenog teksta, i interpretiranje odre­đene dramske materije, i uvrštavanje izvjesnog filma u repertoar naših kinematografa polazi od potrebe i neophodnosti da se u sferu našeg javnog i kulturnog konteksta unesu značajna i zanim­ljiva djela koja će svojim prisustvom obogatiti unutrašnje poten­cijale i proširiti iskustva, koja će predstavljati doprinos kulturi i potrebi za njom. Na taj način sam akt transpozicije jednog dijela iz određene kulturne umjetničke sfere u drugu, sam karakter i opseg akta transpozicije (prevođenje, scenska kreacija, kopiranje, prijevod, titlovanje i raspodjela filma) postaje po svem značenju sekundaran, varijabilan prema karakteru specifičnog umjetničkog medija u kojem je dotično djelo ostvareno. Zajednička je u tom slučaju u prvom redu odgovornost koja se pri takvoj transpoziciji preuzima, odgovornost na planu kvaliteta, i to u nekoliko vidova.

U prvom redu ocjena rada takve ustanove zavisi od kvaliteta izvornog djela, djela koje je odabrano da bude transponirano u naše relacije, dakle od izbora. A to je vrlo složen fenomen, jer se već kod površne analize raspada na nekoliko podjednako važnih elemenata; to je prije svega društvena nužnost i opravdanost iz­bora izvjesnog djela, zatim estetska, idejna i kreativna nosivost koja je taj izbor uvjetovala, to je konačno i uloga koja je izborom namijenjena takvom djelu. U sferi filma tu dolazi do izražaja i jedna (barem s obzirom na svoje razmjere) specifičnost filmske reprodukcije, a to je komercijalni efekt za koji se pretpostavlja da će određeni film ostvariti. Tu konačno spada i odgovornost za sve one negativne posljedice koje bi eventualno proistekle iz ne­pažljivog izbora.

Druga kategorija koju neka ustanova za reprodukciju umjetnič­kih dobara preuzima u svakom pojedinom slučaju svoje djelat­nosti jest odgovornost za kvalitet i adekvatnost reprodukcije. Drugim riječima, radi se o pronalaženju najboljeg načina da se pri prenošenju djela sačuvaju svi njegovi elementi koji su ga učinili pogodnim za izbor. Taj problem možda je najsloženiji, jer je sam tehnički ili kreativni, ili i jedan i drugi postupak koji se u takvoj transformaciji može promijeniti, najopasniji teren na kojem uslijed raznih faktora (nerazumijevanje suštine, pogrešno interpretiranje) može doći do neželjenih grešaka, a ove mogu svo­jim opsegom ili značenjem dovesti u pitanje kompletan rezultat.

No to je već problem za sebe i nije namjena ovog napisa da se njime bavi.

Bilo je međutim važno istaknuti neke od aspekata odgovornosti i zadataka koji leže pred filmskim distributerima da bi se s jed­ne strane ukazalo na njihovu ravnopravnost u okviru ustanova za reprodukciju umjetničkih djela, a s druge strane da se ukaže na fatalne posljedice koje mogu proizaći iz pukog administrativ­nog obavljanja takvih dužnosti i zadaća. Jer, mehanički trgova­nje filmovima (uza svu formalnu primjenu propisa, mjerila i vrednosnih kriterija) nikad ne može dati potpun rezultat. Drasti­čan dokaz takvog stanja je repertoar nekolicine naših distributera, koji u posljednje vrijeme uvoze sve više ne loših, nego na prvi pogled sasvim solidnih, a ustvari praznih i besmislenih djela (a to su gora od loših, jer loši filmovi mogu biti koji puta barem zanimljivi).

ZagrebZagrebS druge strane, festival filmova iz repertoara beogradskog distributerskog poduzeća „Morava filma" koji je nedavno održan u Zagrebu, uvjerava nas u punom smislu riječi u vrijednost i značaj pravilnog shvaćanja svoje uloge i vrlo uspjelog korištenja svojih mogućnosti.

Tridesetak filmova koji su nam tom prilikom prikazani, a koji unutar svojih koordinata određuju raspon kinematografije od 1947. do danas, nametnuli su nam potrebu da se definira specifičan profil koji izrasta iz jasne koncepcije tog poduzeća, profil koji svojim postojanjem indikativno ukazuje na ono što distributerska kuća može (ali bez odgovarajućih napora ne mora i ne može) imati, a to je fizionomija, umjetnička opredijeljenost i određenost.

Naime, kod nas se mnogo raspravlja o fizionomiji određenog kazališta, izdavačkog poduzeća, koncertne poslovnice...

Nikome međutim nije palo na pamet da se pozabavi fizionomi­jom jednog distributerskog poduzeća i baš to pomanjkanje siste­matizacije koja je trebala poteći iz redova filmske kritike i publi­cistike ukazuje na izvjesnu neodgovornost tih krugova u odnosu na praksu, koja ostaje prepuštena stihijskom otkupu filmova i isto takvom ispunjavanju repertoara.

Baš u tom smislu izuzetno je značajna akcija "Morava filma" u zajednici s „Radničkim sveučilištem" iz Zagreba, jer se na tom festivalu jedno domaće distributersko poduzeće u pravom smislu riječi nametnulo svojim kvalitetnim repertoarom, odnosno impo­zantnim brojem izvrsnih ostvarenja koja je u tih petnaestak go­dina među ostalim otkupilo. A i „to ostalo" znatno je bolje nego kod mnogih naših distributera, i „Morava" se zaista ne mora sti­djeti sveg filmskog fundusa.

Upravo ta činjenica da se jedno distributersko poduzeće osjetilo u postojećoj situaciji potaknuto da afirmira svoja pozitivna na­stojanja, da pokaže svoj udio u opće jugoslavenskom filmskom re­pertoaru, a samim tim u našoj kulturnoj atmosferi i sredini — od velikog je značaja. U prvom redu to je dobra lekcija svima koji bez obzira na konkretne razlike općim kategorijama napa­daju kompletnu distribuciju (što je specifična pojava za niže stup­njeve kritičkog odnosa prema određenoj pojavi) a zaboravljaju da istaknu pozitivne napore i rezultate pojedinaca. Upravo ti re­zultati drugo su važno uporište „Moravina" pothvata. Filmovi prikazani na festivalu predstavljaju umjetnički doživljaj prvog reda i bez razlike predstavljaju zanimljivosti za svakog tko se iole zanima za filmsku umjetnost.

No najznačajniji doprinos „Morave" našoj konkretnoj filmskoj kinematografiji predstavlja nedvosmisleno ukazivanje na nužnost i efikasnost takvih akcija. Smotra rezultata naše distribucije (osim samog umjetničkog efekta koji proizlazi iz činjenice da se gotovo u jednom trenutku nađu na okupu vrhunska djela sedme umjetnosti otkupljena i prikazana u izvjesnom vremenskom periodu) doprinijet će van sumnje većim nastojanjima i boljim rezultatima baš na bazi takvog uspoređivanja i vrednovanja rezultata.

Upravo to i jest jedini mogući put da naša distributerska po­duzeća dobiju svoju društvenu fizionomiju, da njihov rad bude pravilno usmjeren i ocijenjen. Priznajmo da za nas imena recimo "Croatia film", "Zeta film", "Vesna film" ili bilo koje drugo znače samo upamćeni natpis koji se na trenutak pojavi na ekranu prije prikazivanja filma. A to znači malo, ne znači upravo ništa. Tu počinje problem, odnosno tu on završava sa svim svojim poslje­dicama. Prazninu oko tih imena, vakuum u kojem ona plivaju, treba na neki način ispuniti, treba shvatiti da filmski repertoar nije ništa banalniji ni jednostavniji elemenat od recimo kazališnog repertoara, to više što svi znamo koliku popularnost uživa sedma umjetnost u odnosu na sve druge i u kojoj mjeri je njena duhovna potrošnja ovisna o pravilnom stavu i intencijama distributera.

A to je ujedno i jedini put da se konačno dođe do dobrog film­skog repertoara. Treba našim distributerima pomoći da se zajedno sa svojim uspjesima ili neuspjesima izvuku iz skoro potpune ano­nimnosti, da na planu konfrontiranja rezultata i analize neuspje­ha postanu u pravom smislu kreativni sudionici naše kulture i kulturne atmosfere. Šutnja nije zlato kad se radi o takvim stva­rima i o njima ne treba šutjeti. Demokratična osnova na kojoj počiva čitava struktura naše kinematografije ukazuje na nužnost takvog tretiranja problema.

Ranko Munitić, „Kritika" br. 2, Zagreb, 1963

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12