Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Šest vrućih hrvatsko-srpskih rana traži svoja rješenja

Snježana BanovićSnježana BanovićSusreti između Zagreba i Beograda neće biti povijesni dok s politikom pod ruku ne krene i kultura

Kada se zbroje dojmovi nedavnog posjeta hrvatskoga premijera Beogradu, ostaje zapamćen jedan ključan, ne odveć ohrabrujući motiv: na kraju susreta koji je započeo slikanjem i rukovanjem između brončanih poprsja dvojice velikih Srba, Pupina i Tesle, hrvatski premijer izjavio je da je došao vidjeti mogu li krenuti dalje dvije zemlje «koje su prošle kroz teške godine i koje pokazuju da politika nije samo razum već i osjećaj».

Dačić i MilanovićDačić i MilanovićRečenica govori puno toga, a austinovski prizvuk ovdje i nije loše upotrijebljena stilska figura. Mogli bi se sada natezati oko toga tko je u ovoj politički i diplomatski nepomirljivoj svezi više Elinor, a tko više Marianne, ali naš je premijer u pravu kada apelira na razum. Osjećaja je u protekla dva desetljeća bilo dosta, i previše. I srbijanski premijer Dačić pokazao je blagu zagledanost u budućnost izjavom da je u izgradnji dobrosusjedskih odnosa «važno postojanje operativne suradnje», a sve u cilju prelaska iz tzv. ledenog u neko toplije doba.

No ipak, na dnevnom je redu bilo šest teških tema, tj. "šest živih rana" koje osim dvije (privredna suradnja i pomoć Hrvatske Srbiji na njenom putu ka Europskoj Uniji) ukazuju na to da nas još uvijek vežu teške verige prošlosti: položaj Srba u Hrvatskoj, procesuiranje ratnih zločina, povratak izbjeglica i pitanje granice na Dunavu. Dovoljno da svakom prisutnom pokvari «lagani» srpski ručak koji je poslužio Dačić. I doista, u pravu je uvaženi profesor Žarko Puhovski kada kaže da je u svemu dobro to da se naši odnosi ne mogu pokvariti jer od rata lošiji nisu ni bili, a još je više u pravu jedan srpski diplomat koj tvrdi da ni Beograd ni Zagreb nisu zainteresirani za razvijanje političke, gospodarske i kulturne suradnje.

Pun pogodak, a ovo posljednje naročito strši, jer dok su se, eto, premijeri sramežljivo, uz proju i janjetinu ipak pokrenuli, dok ekonomska suradnja ipak raste pa sada robna razmjena dostiže 700 milijuna eura, kulturna je već dva desetljeća svedena na rijetke pojedinačne doprinose.

Iako je većina reakcija ipak složna da je susret bio nužan, on je daleko od povijesnog. Kako sada stvari stoje, do takve atribucije neće ni doći sve dok lideri dviju zemalja ne uključe u strategiju pomirenja i umjetnike. Poznato je da se do ciljanog razbijanja armiranog betona zvanog neprijateljstvo država može lakše doći ako se upotrijebi «artiljerija» umjetničke riječi, glazbe i slike. Pokazati Zagrebu da ćirilica nije nikakava neprijateljska rabota i oružje protiv njih, a Beogradu da Hrvati nisu višestoljetni kleptomani koji uzimaju tuđe upaljače i čaše sa stola može se samo isplaniranom i briljantno izvedenom akcijom kulturne suradnje i to na najvišem nivou. Velike Izložbe, koncerti, predstave i filmovi govore o nama više od svih političara i gospodarstvenika u cijeloj povijesti te zasigurno ni susreti ovih sadašnjih neće biti povijesni dok Milanović u Beograd barem na tjedan dana ne povede zagrebačku operu, balet ili dramu, a Dačić u zagrebački HNK Narodno ili Jugoslovensko dramsko pozorište te se politički razgovori ne budu održavali u sjeni događanja prepunih zadovoljne publike, susreta umjetnika i razmjene dobrih vibracija i - emocija.

Kulturno-političkim rječnikom rečeno - odnosi će i dalje biti ledeni ako diplomacija i politika ne dogovore s kulturom, kao stožernim elementom regionalnog razvoja i suradnje, onakav model kakav se danas odvija u barem stotinu euroregija koje vode ozbiljan dijalog između svojih regionalnih, ali i europskih identiteta, sve uz jasan cilj: «zajednički razmišljati o budućnosti Europe i njihovoj vlastitoj ulozi u europskoj izgradnji».

Šifra je to duboko upisana u europsku povijest sve od druge polovice XX stoljeća do danas. Samo šest godina nakon krvavoga rata i milijuna žrtava, četiri su europske zemlje odlučile s bivšim naci-fašističkim agresorima otvoriti nove odnose i krenuti dalje zajedno putem ujedinjenja Europe. Te 1951. godine, osnovali su Zajednicu za ugljen i čelik te tako započeli proces integracije Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske u nukleus onoga što se danas zove Europska unija.

Kasnije, navodno je baš Jean Monnet, francuski ekonomist i diplomat, jedan od osnivača Unije, po mnogima njezin otac i arhitekt, «ponosni građanin ujedinjene Europe» koji ju je sanjao dok je još dobrano vitlao ratni vihor izrekao sljedeću rečenicu: "Kada bih počeo iznova, počeo bih s kulturom". Eh, da je kojim sretnim slučajem bilo tako i slika današnje Europe zacijelo bi bila manje pesimistična.

Narodno pozorište u BeograduNarodno pozorište u BeograduIako ona, naročito od početka devedesetih godina (Ugovor iz Maastrichta 1992., Amsterdamski ugovor 1997. i Europska strategija o kulturi 2007.) inzistira na "promicanju kulture kao vitalnog elementa međunarodnih odnosa Unije", iako se prije pet godina Vijeće ministara kao najvažnije tijelo Europske Unije koncentriralo na ulogu kulture baš u vanjskim odnosima Unije, između dviju balkanskih kultura nije se dogodilo gotovo ništa. Ako izuzmemo napore predsjednika Josipovića i Tadića koji su na Dubrovačke ljetne igre doveli, ne bez posve nekulturnih reakcija, Beogradsku filharmoniju na čelu s osebujnim ravnateljem Ivanom Tasovcem i razmjenu koja je prošla u tišini između novosadskog i zagrebačkog nacionalnog kazališta u prilici njihovih velikih jubileja, s novim izborima u Srbiji i dolaskom na vlast Tomislava Nikolića zapjenjenog euforičnim i nacionalistički intoniranim izjavama, odnosi su do danas ostali zaleđeni i u području kulture. Čudno, jer EU upravo kulturu u vanjskim odnosima percipira kao razvojni aspekt te u svom programu nazvanom Kreativna Europa na nju gleda kao na «vibrantni teritorij inovacije i kreativnosti» a ne više kao na «mauzolej» nacionalnog identiteta.

I dok za razliku od politike u kojoj bi razum trebao voditi igru, umjetnost barata osjećajnostima sviju vrsta, ona bi u konačnici uvijek trebala apelirati na zdravi razum. Bez kulture postavljene na visoko mjesto u područjima za suradnju i odleđivanje odnosa između dviju tvrdoglavih strana neće biti ništa od razuma, prevladat će emocijama nabijene ratne rane, tužbe i optužbe, vrijeđanja, nacionalističke euforije i nova zaleđivanja.

Narodno kazalište ZagrebNarodno kazalište ZagrebGdje je to od euforije iz bivših vremena kada je u Beogradu događajem godine proglašeno spektakularno gostovanje zagrebačke opere pod vodstvom njezina legendarnog ravnatelja Ive Vuljevića i intendanta Duška Roksandića i kada je u pet dana izvedeno šest velikih opernih naslova, a beogradske novine brujale o veličanstvenim svjetskim dosezima HNK u kojima su produkcije hrvatskih skladatelja Šuleka i Devčića stavljene uz bok onih kreiranih po Prokofjevu i Verdiju.

Bila je to 1959. godina, danas je tako nešto nezamislivo i u tim kazalištima i u glavama političara. Tu ne pomaže ni slikanje pred Pupinom ni znanje o povezivanju pupinizacijom bez koje ne bi bilo ni telefona ni interneta. Teme povezivanja izvan bijele proje i kajmaka s jedne te Severininih estradnih i ljubavnih pothvata s druge strane još su daleko od razmišljanja velike većine političara i kulturnjaka s Balkana.

Kad sam prije deset godina pokušala zagrebački HNK odvesti u Beograd izbačena sam prekonoćno s mjesta ravnateljice Drame HNK, rekli su mi da nisu ovce da se idu klanjati onima tamo. Deset godina kasnije, barem će moja knjiga o tome kazalištu u doba endehaškog bezumlja biti s radošću predstavljena beogradskoj publici kao mali prilog razumu i dobrim osjećajima dviju susjednih, ali previše udaljenih zemalja.

Snježana Banović, Zagreb, "21. stoleće", prosinac 2013.

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12