Limited space: Sarajevo- Berlin –kritičko promišljanje pejsaža (Sarajevo),

Adla IsanovićAdla IsanovićJasmina Gavrankapetanović-RedžićJasmina Gavrankapetanović-RedžićAmerički antropolog Džejms Verč (Wertsch 2009:127), praveći distinkciju između kolektivnog pamćenja i historije, navodi par bitnih činjenica koje imamo tendenciju da zaboravimo kada općenito govorimo o pamćenju. Prva je učestala pojava da se pojedinim oblicima kolektiviteta, poput država, i pamćenja koji se vežu za iste, pripisuju reakcije pojedinca, kao da je riječ o bićima koji posjeduju sposobnost emotivnog razmišljanja i reagiranja na svijet u kojem postoje.

Druga pojava na koju Verč upozorava odnosi se na upotrebe termina poput "lažne memorije" ili njene "distorzije". Verč napominje da korištenje tih termina uvijek podrazumijeva vjerovanje u postojanje referentnog pamćenja odnosno pamćenja koje je 'istinsko' ili 'egzaktno' i koje shodno tome nudi objektivno viđenje nekog događaja iz prošlosti (idem 122).

Prošlost i sadašnjost se u Sarajevu, a vjerovatno i u Berlinu, spajaju na svakom koraku i koliko je mjesta stradanja, obilježenih ili ne, toliko je sjećanja pojedinaca koji svako na svoj način svakodnevno nose svoje sjećanje opsade. U toj pluralnosti sjećanja, ne uzimajući u obzir sjećanja onih koji su opsjedali grad, odnosno onih koji su direktno sudjelovali u njegovom prisilnom zatvaranju, mada bi isti itekako trebali da progovore, odlučile smo da otvorimo prostor mladim studentima Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i Univerziteta umjetnosti u Berlinu za kritičko, kreativno i kada je u pitanju Sarajevo "reducirano" sagledavanje onoga što je danas preostalo od opsade, te kao u slučaju Berlina, nasilno nametnutih ograničenja prostora za stanovnike ova dva grada.

Da su Berlin i Sarajevo dva grada veoma različita po mnogo čemu je naravno i više nego jasno. Ipak, ono čime smo se vodile, bila je želja da zajedno propitujemo načine na koji danas pamtimo nešto što nas se sve izuzetno bolno tiče, mada možda o tome i nemamo direktna sjećanja ili uopšte proživljeno iskustvo.

Većina studenata koji su sudjelovali u projektu nisu ni iz Sarajeva ni iz Berlina, niti pamte rat ili fizičko postojanje podijeljenog Berlina ili Sarajeva pod opsadom. Projekat Limited Space je nastao iz jedne potpuno neformalne situacije kroz upoznavanje sa Clarissom Thieme, na Mirovnoj akademiji u Sarajevu 2010. godine. Isprva, želja nam je bila da pokušamo ostvariti neki vid suradnje između studenata naših Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i Univerziteta umjetnosti iz Berlina. Nepobitna činjenica je da studenti u Sarajevu nažalost nemaju često priliku da komuniciraju sa svojim kolegama niti da budu izloženi svijetu izvan onog formiranog postdejtonskim "kantonima i entitetima", odnosno da u okviru redovnog nastavnog programa učestvuju u projektima razmjene koji su izuzetno važni za njihov kritički i kreativni razvoj. Studentima u Berlinu, smatrali smo, ovaj vid razmijene mogao bi, pored svega gore navedenog, ponuditi drugi i drugačiji pogled na ovaj dio Evrope. Pored toga, nastojali bismo da uspostavimo osnov koji bi omogućio drugačiji pogled na sjećanje, u našem slučaju opsade Sarajeva, koje bez obzira na potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i kraj opsade, kontinuirano oblikuje naš odnos prema sadašnjosti i budućnosti.

Jedan od razloga, pored visokog stepena traume koji je obilježio period 1992.-1996. u Bosni i Hercegovini, je svakako 'produkcija' i kolosalna dostupnost medijskih slika koje su se prosto stopile odnosno postale produžetak ličnih sjećanja. Teorije medijacije koje Verč (1998, 2002) koristi u svom tumačenju 'prisjećanja' (mediated remembering) mogu se primijeniti i na slike tj. tragove opsade kojima smo ciklično izloženi bilo da se to odvija kroz medije (štampu, televizijske snimke, internet) ili jednostavno kroz svakodnevni prolazak i korištenje prostora koji su u nedavnoj prošlosti bila mjesta masovnog stradanja (npr. jedna od centralnih gradskih pijaca- pijaca Markale, koja je u ratu bila mjesto masovnog masakra nad civilnim stanovništvom, kao i glavna šetnica Ferhadija i brojna druga mjesta stradanja).
Upotreba slika, u našem konkretnom slučaju "kulturalnih alatki" (Werstch, 2004: 55-62), tako ponajviše reflektuje trenutačni društveni kontekst i samim tim dokazuje da se prisjećanje prošlosti odvija putem aktivnog sudjelovanja u društvenom činu prisjećanja, prijenosa i tumačenja prošlosti. Jedan od takvih primjera je organiziranje obilježavanja 20-e godišnjice od početka opsade Sarajeva. Ono nam pruža mogućnost da preispitamo šta danas preostaje od fizičkog i psihološkog "gušenja" grada u ranim devedesetima i odnosa stanovnika prema tom naslijeđu.

Sa ciljem razvoja kritičkog i kreativnog promišljanja konteksta u kojem studenti ove dvije institucije istražuju, stvaraju i djeluju, tokom 2012. godine organizovali smo niz video radionica i seminara u oba grada, te panel diskusiju i izložbu Limited Space: Sarajevo/Berlin (u galeriji Designtransfer u Berlinu, u novembru 2012. godine).

Na seminarima su studenti analizirali različite umjetničke pozicije i prakse koje su se bavile ili se bave pitanjima nasilnog ograničavanja prostora, prostora sukoba i sjećanja. Na primjer, analizirane su umjetničke prakse tokom i nakon opsade kod različitih generacija umjetnika (od "Svjedoka postojanja", preko mlađe generacije umjetnika koja se počela razvijati tokom i neposredno po završetku opsade, te umjetničke prakse koje tematiziraju slična pitanja i u drugim sredinama). Budući da se održavanje seminara i radionica vremenski podudaralo sa obilježavanjem 20 godina od početka opsade Sarajeva, one su otvorile i prostor za refleksiju o ulozi sjećanja u kostrukciji identiteta grada i njegovih građana, te o potencijalu i moći vizuelne umjetnosti u današnjem kontekstu.

Već na samom početku učesnici su se složili da kroz svoja umjetnička istraživanja nemaju namjeru da pokušavaju reproducirati postojeće i prisutne narative, niti da je moguće, u jednom radu, sveobuhvatno sažeti teška i emotivna iskustva kroz koja su ova dva grada i njihovi stanovnici prošli ili nastavljaju da žive.

Arhive i svjedočanstva, stradanja i trauma jesu teme koje privlače pažnju i aktuelna su tema diskusija unutar akademske zajednice i institucija kulture, unutar i izvan prostora sukoba. Međutim, umjesto produkcije takvih svjedočanstva ili deskripcija, odlučili smo se fokusirati na kreiranje otvorenog prostora za kritičko i kreativno promišljanje estetika, kultura i politika sjećanja, njihovih učinaka i potencijala, postojećih i potencijalnih narativa, te uloge njihovih instrumenata u stvaranju uslova za moguće odnose prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, prisustva i odsustva, vidljivosti i nevidljivosti. Snažan fokus je stavljen na trenutnu situaciju, artikulaciju ličnog odnosa i pozicije učesnika, u odnosu na sliku, pogled i postojeću "kulturu slika".

Imajući u vidu tematski okvir, te specifičnosti videa kao medija, ne iznenađuje činjenica da se u samom početku, većina učesnika fokusirala na pitanje "vremena" ili je u diskusijama i promišljanjima često referirala na medijsku sliku tj. ulogu mas medija u oblikovanju našeg odnosa prema prošlosti, mjestu i vremenu. Pitanje sjećanja, kao i pitanje arhiva, neodvojivo je od pitanja medija i tehnologija koje se koriste za arhiviranja, odnosno za produkciju narativa. Oni na različit način označavaju i predočavaju vrijeme i prostor, te definišu naš odnos do istih. Kako Marina Gržinić prepoznaje, od "slike u prezentu" koju nam je omogućio televizijski i video signal, došli smo i do digitalne, kompjuterski generisane slike koja se, za razliku od optičke i elektronske, "više ne poziva ni na prošlost, niti na sadašnjost, nego na neko potencijalno vrijeme" (Gržinić 1998). Transformacija tehnologija, slike i ekrana je izmjenila prostor i vrijeme slike, arhiva, područja reprezentacije, ali i pogled i odnos gledatelja sa istim. Digitalizacija je olakšala i intezivirala produkciju, pohranjivanje i cirkulaciju ogromne količine medijskih zapisa. Uz to, udaljenost od i blizina vremena i prostora sukoba, te arhiva, danas se mjeri klikovima miša.

Video, i u današnjem konktekstu, igra kompleksnu ulogu u komunikacijama najrazličitih reprezentacija. Riječ je o otvorenom mediju čiji jezik nudi mogućnost kritičkog propitivanja, artikulacije i integracije prostora i vremena, dokumenta i fikcije, teorije ali i iskustva svakodnevnog života. Video kao medij je dugo prisutan u umjetnosti, ali se svakako mijenjao i mijenja, kao i kontekst u kojem naši studenti tematiziraju pitanje prostora, vremena, svoje lične pozicije u odnosu na pogled i postojeću "kulturu slika".

Studentske grupe koje su formirane u Sarajevu i Berlinu odlikovala su izuzetno raznolika iskustva i umjetnička interesovanja. Značajan broj tih studenata rođen je nakon rušenja Berlinskog zida, početkom ili tokom opsade, i većina njih nema direktno, proživljeno iskustvo opsade, odnosno podijeljenog Berlina. Neki od učesnika su došli u ove gradove tek prije par godina, radi studija ili stimulativnog kreativnog okruženja. Uz to, većina studenata, naročito u Sarajevu, ne koristi multimediju i video kao primarni medij kreativnog izražavanja (budući da dolaze sa odsjeka slikarstvo, kiparstvo, grafika, nastavnički odsjek i dizajn). Oni su promišljali ove teme, izvan redovnog nastavnog programa i izvan njihovih primarnih formi kreativnog izražavanja (većina kroz medij videa) i to iz lične, trenutne pozicije, koja je istovremeno i "iznutra" i "izvana", i kao takva naročito stimulativna za otvorene zajedničke diskusije i rad.

Vjerujemo da su upravo ta raznolikost i otvorenost grupa imale značajnu ulogu u otvaranju dijaloga između različitih pozicija, propitivanju teme i medija, postojećih i potencijalnih vizuelnih praksi (u umjetnosti i medijima), propitivanja iskustva "posmatrača", ali i onoga koji ima mogućnost da "projicira". Taj dijalog je na kraju rezultirao najraznovrsnijim refleksijama i formama, video radovima, zvučnim i prostornim instalacijama (koje tematiziraju međuodnos sjećanja i zaborava, prisustva i odsustva, vizulenog i verbalnog, ličnog i kolektivnog, prošlosti-sadašnjosti-budućnosti) koje su prezentirane na zajedničkoj izložbi u Berlinu.

Adla Isanović, Jasmina Gavrankapetanović-Redžić (Sarajevo)

Reference:
Gržinić, Marina (1998) U redu za virutalni kruh. Meandar, Zagreb.
Werstch, James W. (2004) Voices of Collective Remembering. Cambridge University Press.