Limited Space: Berlin / Sarajevo - Eksperiment u slušanju i povezivanju

Clarissa ThiemeClarissa ThiemeProšle, 2012. godine, sa Jasminom Gavrankapetanović i Adlom Isanović organizirale smo između Univerziteta umjetnosti u Berlinu (UdK) i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (ALU) projekat razmjene pod naslovom "Limited Space: Berlin/Sarajevo" koji se odnosi na historijske sličnosti ova dva grada: ograničenje prostora. Nekoliko dana prije otvaranja izložbe na UdK pozvana sam na lokalnu radio postaji RBB Kulturradio Berlinu kako bih dala intervju o projektu "Limited Space: Berlin/Sarajevo".

 

Razgovor je započeo s izjavom voditelja da osjeća nelagodu zbog usporedbe ove dvije situacije: "Berlinskog zida" s jedne i "Sarajeva pod opsadom" s druge strane21. Mogla sam se samo složiti s tim. Osjećala sam istu nelagodu. Jedina razlika između nas bila je u tome što sam vjerovala da je ona neizbježna.

Panorama SarajevaPanorama SarajevaMoje kolegice iz Sarajeva i ja smo ovaj projekt pripremale gotovo dvije godine. Od samog početka znale smo da će usporedba opsade Sarajeva /

podijele Berlina duž zida biti provokacija. Učinile smo to svjesno. Naš razlog je bio jednostavan i bez garancije ikakvog uspjeha. Često smo bili svjedoci neke vrste lažnog osjećaja zabrinutosti prema Sarajevu koje ga vječito stavlja u poziciju žrtve te spriječava otvoreni dijalog i raspravu unutar i izvan BiH. Nismo imale namjeru da umanjujemo značaj ratne tragedije i opsade površnim gestom razbijanja tabua. Međutim, željele smo usporediti Sarajevo pod opsadom sa nečim sa čime se stanovnici Berlina mogu poistovjetiti i to na osoben način.

Dopustite mi da dam još jednu, možda neprimjerenu, paralelu sličnu onoj između Berlina i Sarajeva. Edin Forto, jedan od protagonista filma "the place we left", nakon što je uspio napustiti Sarajevo pod opsadom 1990-ih godina došao je u New York. Forto je bio u New Yorku kada su teroristički napadi 9/11 pogodili metropolu. U intervjuu Forto mi je opisao svoju prvu reakciju u tom trenutku. "Nisam bio posebno uplašen jer sam znao da niko ne bi mogao granatirati New York, ako je avion ili bomba to nije moglo biti takvih razmjera da bude razloga za paniku." Forto je znao o čemu govori2. Sa iskustvom, koje je prethodno stekao, imao je puno više razloga za paniku onda u Sarajevu.

Ostvariti ličnu povezanost sa nečim često, ako ne i nužno, znači izlazak iz svoje ''zone udobnosti''. Ono nam se približava, lijepi se za nas, iritira, pa čak i boli – mada ne možemo reći da osjećaj ponekad nije ugodan. Uspoređivati "naše gradove" sa Sarajevom nas stavlja u nelagodno stanje iz razloga što smo svjesni da "naši gradovi" neće ni pod kojim okolnostima biti pod opsadom. Ali ako razmišljamo o tome napuštamo pojednostavljeno etiketiranje Sarajeva kao žrtve. Označavanjem Sarajeva kao žrtve rata zapravo impliciramo da je žrtva, bespomoćna i nevina, u teškom stanju jer je pogođena prostom silom prilika izvan bilo čije kontrole. Mi naravno žalimo zbog toga. Zaista, ko ne bi? Ponekad se nađem u situaciji da shvatim da označavanjem drugih kao žrtava mi izbjegavamo da razmišljamo o razlozima koji su doveli do toga stanja. Evropa je kriva za ono što se dogodilo Sarajevu. Gledali smo šta se događa - doslovno i udobno na našim TV prijemnicima. Ali, to se činilo tako daleko. Mi smo se jednostavno isključili. Loše stvari događaju se negdje drugo i nekom drugom - sve dok se ne dogodi vama. Usuditi se komparirati Sarajevo pod opsadom sa svijetom znači prije svega dovesti u pitanje tu glatku arogantnu iluziju. Zato što to nikada nije daleko, to je samo pokraj naših vrata, ali mi jako dobro stavljamo distancu između nas - distancu koja nas ograničava.

Ipak, s nekim stvarima jednostavno dosegnemo granice našeg razumijevanja. A to se događa kada posmatramo Sarajevo pod opsadom iz perspektive Zapadne Njemačke. Ali da bih to shvatila, morala sam u prvo vrijeme napraviti tu usporedbu, a ne zadržati se na predrasudi da je to samo nešto drugačije. Odnosno nešto što mi se ne dopada. Kada pokušavamo da stvorimo vezu sa nečim, svi mi polazimo iz vlastitog ograničenog prostora. Ja mogu dosegnuti granice svoga razumijevanja, ali ja se uprkos tome mogu poistovjetiti.

Projekt "Limited Space: Berlin/Sarajevo" povezan je sa par mojih radova koja se bave prostorom, sjećanjem i identitetom u post-Jugoslavenkim republikama, tako što suočavaju gledaoce sa ''ne-predodređenim prostorom gledanja i slušanja''.

Moj film "Was bleibt / What remains / Šta ostaje" (BiH / AT / DE, 30min, kolor, 4K) koji je premijerno prikazan na Berlinaleu 2010. / forum expanded tematizirao je eksplicitni osjećaj prisnosti i otuđenja koji sam imala kada sam prvi put 2003. godine došla u Bosnu i Hercegovinu. Film prikazuje mjesta u Bosni i Hercegovini na kojima su počinjeni ratni zločini 1992-1995 bez komentiranja ili informacija o tim mjestima. "What remains" preispituje šok koji sam doživjela u Bosni i Hercegovini u krajnostima šutnje ili sveprisutnosti govora u javnom prostoru unutar zemlje, ali i inostranstvu. "What remains" je djelo bez dijaloga međutim film je daleko od toga da je nijem. Dugotrajane panorame poput klasičnih slika pokazuju uobičajne krajolike i prepuštaju tim prostorima da govore sama za sebe, ali također stavljaju gledaoce u prostor gdje se on/a mora osloniti na sebe samog zbog nedostatka bilo kakvih dodatnih objašnjenja. Vjerujem da je na prvom mjestu, prije ulaska u udobnost pripovijedanja i uvođenja smisla u slike, potrebno biti nijem.

Kada sam u nekoliko navrata prikazivala film u Bosni i Hercegovini, većina gledalaca bila je otvorena prema "What remains" i zahvalna na slobodnom prostoru koji je film nudio. Mnogo gledalaca mi je prišlo nakon projekcije i počelo pričati o svojim ličnim iskustvima rata. No, jedna od najzanimljivijih projekcija koje sam doživjela bila je za vrijeme "Mirovne akademije" u Sarajevu. Akademija okuplja različite mlade naučnike i istraživače iz cijele post-Jugoslavenske regije. Značajan broj njih radi na istraživačkim projektima koja su usko vezana za ratove koji su pratili raspad Jugoslavije. Reakcije prema "What remains" bile su nevjerica i ljutnja. Iznenadila sam se njihovom težinom. No, shvatila sam da su mnogi od učesnika bili željni da pronađu odgovore na ono što im se dogodilo, i da s obzirom da "What remains" ne nudi nikakve odgovore, iz razloga što ih jednostavno nisam imala, to bio samo napad na ono za što se oni bore: objašnjenje.

Poštujem njihovu ljutnju i borbu. Ali, ona nije moja. Možda zato što nisam, poput njih, iz istog prostora. Pripadnik sam treće generacije Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata i Holokausta. Njemačka je sada zemlja bogata politički korektnih objašnjenja zašto se ono što se dogodilo, dogodilo, i zašto se to nikada neće dogoditi opet. Njemačka je također zemlja s puno suptilnih tabua i porodičnih nedoriječenosti. Dolazeći iz takve sredine postala sam sumnjičava prema obrazloženjima pogotovo kada ona dolaze brzo i sa lakoćom, uz opsežna, lijepo i uredno predstavljena objašnjenja. Jednostavno mislim da iskreno slušati često ne nudi nikakve odgovore, ali tjera vas da se stvorite određenu vezu s onim što ste čuli i što je pored vas. To jeste iscrpljujuće. Ali ono vam može ponuditi zajednički prostor. Čak i ako ono omogući saznanje da zapravo ne možete ništa od toga u potpunosti da shvatite. Vi uprkos tome još uvijek dijelite zajednički prostor.

Nakon ''Mirovne akademije'' počela sam snimati još jedan film u Sarajevu. "The place we left" (BiH / AT / DE, 60min, HD), koji je 2012. godine premijerno prikazan na Diagonale u Grazu i Sarajevo Film Festivalu. Film se fokusira na šest osoba koje razgovaraju s nama – sa mnom kao redateljicom i vama kao gledocima. Njih šest prepričava napuštanje svog rodnog grada Sarajeva za vrijeme rata i zbunjujuće implikacije koje je to imalo po razumijevanju vlastitog identiteta. "The place we left" je talking head film, ispresjecan čisto vizuelnim sekvencama koje prikazuju unutrašnjost prostora koje ispitanici nazivaju "domom" i dugotrajnim portretima koji izravno gledaju u kameru, a time i u nas. Moj fokus nije je bio toliko na činjenicama koje su mi mogle objasniti šta se s njima dogodilo. Više su me zanimale priče koje oni u prvom redu sami sebi pričaju, a tek onda zašto ono što se dogodilo u prošlosti danas ipak ima smisla čime gubi dio svog užasa.

the place we left 1(1)the place we left 1(1)Ostati bez riječi uistinu je zastrašujuće. Ponekad se to jednostavno desi. Naše društva su na različite načine ispunjena tabuima, bore se sa sopstvenim prazninama i odsustvima često nevidljivim - nešto ili neko nedostaje. Mnoge važne stvari se jednostavno ne mogu izreći, objasniti niti vidjeti. Moramo naučiti da slušamo i odvojimo vrijeme, čak i kada nam nestane prostora za to. Zato što upravo tada možemo stvoriti u postojećim ograničenim prostorima novi koji će omogućiti njegovo prevazilaženje.

Clarissa Thieme (Berlin)

 


______________________________
Anchor1) Frank Meyer "Limited Space: Berlin/Sarajevo"; RBB, Kulturradio am Vormittag [2012.11.21]

Anchor2) Edin Forto in: Clarissa Thieme: the place we left. 60Min, HD, BiH/AT/DE 2012