Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Intervju: Dijalog je odgovor na sve naše probleme

Taida JašarevićTaida JašarevićNe mogu uopšte da se pomirim sa činjenicom da su ljudi, građani, dozvolili sebi da budu dio ovog luđačkog sistema, za koji mnogi kažu da nam je "nametnut" od strane "viših sila"...      
Taida Jašarević je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za grafiku 2002. godine. Kao stipendista Vlade Japana, odlazi u Japan 2004. godine, gdje na Joshibi Univerzitetu za umjetnost i dizajn stiče titulu doktora likovnih umjetnosti 2010. godine. Taida je izlagala na brojnim selektivnim izložbama širom svijeta i dobitnica je prestižnih nagrada za grafiku, među kojima se izdvaja nagrada za grafiku Internacionalnog Trijenala u Krakovu (2012), Nagrada Japanske asocijacije za grafiku (2011) te Guanlan Internacionalnog bijenala grafike u Kini (2011). Taida je član ULUBiH-a i univerzitetskog Komiteta za grafičke studije u Japanu.

Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o umjetnosti, grafici, društvu u kojem živimo i drugim temama. 

U galeriji Collegium artisticum u Sarajevu, nedavno je predstavljena Vaša izložba "Tri ciklusa-grafike (2007-2012)". Možete li nam reći nešto više o radovima koje je publika imala priliku vidjeti?

Riječ je o radovima tematski podijeljenim u tri ciklusa koji predstavljaju tri istraživačka polja, u okviru kojih preispitujem grafičku umjetnost. Skupa sa kustosicom Brankom Vujanović, izbrali smo radove koji na najbolji način predstavljaju ove tematske cjeline. Prvi ciklus "Crna voda" nastao je za vrijeme mog doktorskog studija na Joshibi Univerzitetu za umjetnost i dizajn i radovi su više istraživačkog karaktera, u kojima sam istraživala izražajne mogućnosti tehnika dubogog tiska, obogaćenih likovnošću digitalnih tehnologija. Drugi ciklus "Nebo" istražuje grafičku formu kroz instalaciju. U ovom ciklusu sam koristila ručno pravljeni japanski papir – washi, duboki tisak i digitalnu grafiku. A u trećem ciklusu "Iznad površine", vodeći se konceptom ambijenta, koji je u transcendentalnom smislu duhovna matrica rada, istražujem odnos između posmatrača i sredine u kojem se ova komunikacija dešava.   


Doktorske studije ste završili u Japanu. Kako biste uporedili obrazovni proces u Japanu i kod nas? Prednosti i mane jednog i drugog.

Japan vam pruža rasnovrsnost izbora, univerziteti su opremljeni sa najboljim materijalima, pa su i uvjeti za rad izuzetni. U radu je bilo dosta prakse, mnogo više prakse nego teorije i mislim da je studij okrenut ka usmjeravanju studenata na ono što dolazi nakon, dakle, da studente pripremi za tranziciju iz studenta u «radnika» ili «shakaijin-a», kako se to popularno kaže u Japanu. 

Dakle, sam studij je jako fleksibilan i nema pritiska i straha od neuspjeha. Što je malo paradoksalno, jer da biste se upisali na univerzitet, trebate proći dosta kompleksan sistem, koji počinje, vjerovali ili ne, od upisa u vrtić. Vrlo je to jedan zahtjevan put, zavisi od pedigrea škole, a zbog visoke konkurencije, jako je teško upasti u krug onih odabranih. Ali vi kao inostrani student, stipendista japanske Vlade, već imate  neke privilegije i u prilici ste da upišete univerzitet ( ali to ne znači da se svi upišu, jer se na većini univerziteta  polaže prijemni ispit), što je san mnogih mladih Japanaca. U našoj zemlji, gdje je sistem vrijednosti drugačiji,  rekla bih da je situacija obrnuta od one u Japanu. Ja bih željela da vidim da institucije zaista brinu o svojim studentima, kako tokom studija, tako i onog što dolazi nakon studija. Dakle, da se još u toku studija  studentima omogući praksa, te da se na taj način povežu sa određenim institucijama. U Japanu već na 4 godini studija studenti počinju da traže posao, organizuju se intervjui, predstavnici kompanija dolaze na univerzitete i nude određeni broj radnih mjesta. Profesori su veoma posvećeni, pogotovo na privatnim univerzitetima, koji su u većini. Zaista se trude da izgrade što bolju komunikaciju sa svojim studentima i da im otvore vrata za dalji rad i život. 

Kakav je, prema Vama, položaj umjetnika u BiH? 

U BiH sam se vratila prije par mjeseci, pa bi moj osvrt na ovo pitanje bio još uvijek površan. Ali situacija koju sam zatekla ovdje je mnogo teža od one 2004. godine, kada sam još uvijek bila student. Čini mi se da je bilo više optimizma u ljudima. Ali to, naravn, nije dovoljno da biste postigli uspjeh, potrebno je planirati godinama unaprijed i težiti ka samoodrživosti. Tako da, kada su određeni fondovi kojima su se finansirale određene institucije iscrpljeni, došlo je, čini mi se, do potpunog kraha. Ja ovdje ne želim da kritikujem niti jednu stranu, samo mislim da treba više pažnje posvetiti menadžmentu i težiti ka samoodrživosti,  barem u izvjesnoj mjeri.  Svoje prve korake kao samostalni umjetnik napravila sam u Japanu, gdje je situacija drugačija, tamo sam sarađivala sa više galerija, kako u Tokiu, tako i u Kanagawi, Saitami i Niigati, te mogu reći da iza dobrog projekta  leži dosta planskog i timskog rada. Dakle, dijalog i bolja povezanost u našoj zemlji i regionu je od ključne važnosti za budućnost kulturne scene u BiH u kojoj bi sve strane bile zadovoljne.

Koliko je grafika zastupljena u bh. umjetnosti? 

Bh. grafika je ostavila jedan poseban pečat u grafičkoj umjetnosti bivše SFRJ. Kada govorimo o bh. grafici, onda  se možemo pohvaliti prilično  dugom tradicijom, grafičarima koji su osvajali prestižna priznanja širom svijeta, i koji raspolažu impozantnim opusom radova. Ne govorim samo o umjetničkim djelima, već i o teorijskim radovima. Dovoljno je samo da spomenem “Umjetnost Multioriginala”, profesora akademika Dževada Hoze, u kojoj je elaborirana grafička umjetnost i njene tehnike i koja se kao udžbenik koristi na svim univerzitetima bivše Jugoslavije. Na ALU su u stalnoj postavci izloženi radovi iz ratne mape BiH umjetnika, ovi radovi odišu zaista jednom posebnom energijom i snagom i mislim da su vrlo vrijedna djela. Sva ova dešavanja posljednih par decenija su učinila svoje i dosta su razjedinila našu umjetničku scenu. Mnogi su umjetnici svoj put nastavili u različitim krajevima svijeta. Među tim umjetnicima, ima velikih imena i ne bih željela nikoga da izostavim. Sjećam se da dok sam radila u Japanu, mislim se da je bila 2011. godina, u našu klasu grafike je došla nova knjiga američke autorice o savremenoj grafici i njenim tehnikama u kojoj su među desetak umjetnika-grafičara bila predstavljena čak dva umjetnika porijeklom iz BiH, sjajni Endi Poskovic i Tanja Softić. Kada govorimo o grafici u BiH danas, ona se i dalje njeguje i izučava u umjetničkim školama i akademijama, ali mislim da se treba dosta poraditi na pristupu izučavanja grafičke umjetnosti i da se mladim grafičarima treba pružiti šansa da i oni budu dio savremene umjetničke scene i globalne mreže.   

Ljudi u BiH su veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Kako zapravo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju? 

Da, nažalost, i čini mi se da situacija postaje sve gora i gora. Ne mogu uopšte da se pomirim sa činjenicom da su ljudi, građani, dozvolili sebi da budu dio ovog luđačkog sistema, za koji mnogi kažu da nam je "nametnut" od strane "viših sila". Niko nije sretan, svi su nezadovoljni i misle da je tamo negdje život bolji i ljepši... A svi ti koji se žale i koji su nezadovoljni ovim što nam je naime "nametnuto" su upravo dio istog, i ne čine apsolutno ništa da to promijene. Također, sama činjenica da naša djeca, to su naša djeca, naša budućnost, se uče u školama po različitim nastavnim programima je zaista tužna. Tužno je da smo dopustili da se džepovi pojedinaca pune, dok mi kao ovce blejimo i sanjamo o onom boljem životu tamo negdje daleko... A nismo svjesni potencijala, kvaliteta koje nam pruža ovo naše podneblje. 

DIJALOG je odgovor na sve naše probleme. Mi smo društvena bića, ovisimo jedni o drugima. Moramo naučiti da dajemo, opraštamo, komuniciramo i prihvatamo različitosti.

Prateći javni diskurs, mogli bismo reći da smo postali zemlja folklora i mitova. Međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni? 

Ne mislim da su svi nečujni, ali možda moraju biti glasniji. Jer kada ste u opasnosti i okruženi grabežljivcima, onda za spas morate vikati da vas drugi čuju... To je logično, zar ne? 

Međutim, nisu samo mladi „alternativci“ nečujni. Nečujni, odnosno, pasivni su i svi ostali, profesori, intelektualci, radnici, umjetnici... Može li nam, ako ćutimo i trpimo nepravdu, biti bolje? 

Nismo mi jedini narod koji šuti i trpi... ali u nesređenoj državi poput naše to više dolazi do izražaja. I ne bih rekla da svi «trpimo». Mnogima ova situacija prija. Možda i većini. Nama je potrebna reforma čitavog sistema. Ali ja bih se prije svega posvetila mladima i djeci, jer oni su naša budućnost, pa bi se ova reforma najviše odnosila na reformu obrazovnog sistema. Jer ovo što se dešava je strašno. A posljedice će se osjetiti tek u godinama koje su pred nama... Ne može nam nikako biti bolje ako ovako nastavimo. Mnogi problemi se namjerno preferiraju i daje im se veći prioritet kako bi odvukli pažnju. Moramo ostati budni.

Živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu? 

Pa, to već zavisi od pojedinca kako se ko odnosi prema tome. To je nešto što se ne može kontrolisati. Mi živimo u visoko informiranom društvu. Društvu koje je zasićeno, medijima, slikama, informacijama. Društvene mreže su preoblikovale čitav socijalni status pojedinca i nametnule novi sistem vrijednosti i to nevjerovatnom brzinom. Izgubljena je linearnost po kojoj se gradila dosadašnja istorija. Sve je moguće. Teško je dati neku definiciju ispravnosti. Ne možemo se suprotstavljati onome što ne možemo pobijediti. Ali jedina budućnost koja nam otvara vrata i daje nadu je da pokušamo da uđemo u srž problema, da naučimo «kod» kojim on funkcionira i na taj način pobijedimo vlastitu nepismenost.

Na čemu trenutno radite? Kakvi su Vam planovi za daljnji rad?

Trenutno imam više poziva da izlažem svoje radove, pa radim na tome. Iako sam dosta izlagala u inostranstvu pod zastavom BiH, moja umjetnost je prilično nepoznata u našem regionu. 

Za kraj, šta biste poručili mladim umjetnicima?

Da samo nastave sa svojim radom i da ne posustaju, koliko god im se činilo da je situacija bezizlazna. Mislim da imamo sjajnih mladih umjetnika koji su dosta postigli, iako svi znamo da to nikada ne bi postigli da su čekali pomoć države. Da vjeruju u sebe i svoj rad i da ne dozvole da ih ova situaciju učini indiferentnim. 

Razgovarala Maja Isović