Mediantrop broj 13
Igor Galo – Ode nam Arsen
Igor GaloBio je uvijek negdje uz sve nas, pa i uz mene, na dohvat uha i srca ... još iz dječačkog doba – On, pa onda i Ona, Arsen i Gabi.
Meni je On bio veći, mnogo veći od svog poetskog i glazbenog djela, bio je veći čovjek. – On, naš Arsen je izašao iz sebe i ušao u sve nas. Sad kad je otišao, znam da sam to shvatio već u Puli, 27.10.2007.
Slažem nešto u podrumu kuće, a onkraj uha čujem na radiju poznati glas. Umirim se, da baš ne lupam i ropotarim... prepoznajem Arsena Dedića. Govori o koncertu u Lisinskom kojeg je priredio za djecu Roma u Hrvatskoj, prije neki dan. Gosti su mu bili Giboni, Mate Matišić, dječji zborovi i još netko...
Objašnjava kako je to bitno i važno za njega i kako će još takvih koncerata održati za druge manjinske i ugrožene grupe, narode itd.
Veli još, da ima strano tijelo u svom organizmu i da to strano tijelo skladno funkcionira s njegovim organizmom jer, veli i vjeruje, da samo jak organizam može prihvatiti tuđi organ, (tako i jaka nacija, narod može primiti manjinski koji ga tada čini bogatijim, zdravijim - zapravo spašava ga!) – ovo u zagradi nije rekao, ali sve se i ne treba reći da bi se znalo, a poslije pamtilo.
«Slabi organizmi odbacuju, odnosno ne prihvaćaju tuđe....pa tako i nestaju».
Jebote! Velik je, veći iznutra nego izvana, taj naš Arsen! Takav će mi za moga života i ostati.
Igor Galo
