20. godišnjica opsade Sarajeva i upis komemorativnih rituala u prostor grada

Jasmina Gavrankapetanović-RedžićJasmina Gavrankapetanović-RedžićU svojim tekstovima Creative Heritage: Palestinian Heritage NGOs and Defiant Arts of Government (2010) i Anticipatory Representation: Building the Palestinian Nation(-State) through Artistic Performance (2012) antropolog Chiara Di Cesari dotiče se, među ostalim, pitanjima oponašanja formalnih/službenih institucija kulture od strane nevladinog sektora tj. udruženja građana i/ili umjetnika.

Uz sve specifičnosti koje se odnose ne samo na njen palestinski primjer već i općenito na djelovanje nevladinog sektora u polju kulture, Di Cesari identificira značajno obilježje djelovanja ovih organizacija na teritoriji pod administracijom Palestinske uprave (Palestinian Authority). Ona naziva anticipatorskim prikazima (anticipatory representation) prakse oponašanja institucija kulture, poput ministarstava, nacionalnih muzeja i zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, kojima ove organizacije ukazuju na svoju 'pripravnost' u slučaju formalnog uspostavljanja institucija kulture buduće palestinske države. Moguće je da ovim putem palestinci oponašaju već isproban način "uspostave" moderne države na ovom području, odnosno evolucije institucija i/ili organizacija od NVO ka VO, naime Izraelci odnosno jevrejski doseljenici, nakon Drugog svjetskog rata, imali su u Palestini značajan broj agencija za sve i svašta, koje su, danom proglašenja Izraelske države samo nastavile funkcionirati kao ministarstva.

Njene zanimljive analize odnose se na problem predstavljanja geografski, politički i ekonomski izuzetno fragmentiranog palestinskog društva. Ukratko Di Cesari ističe činjenicu da je pitanje uloge kulturnih praksi u širem kontekstu izgradnje nacionalne samosvijesti, i identiteta, nerazdvojivo od pitanja odnosno potrebe definiranja onoga što danas predstavlja teritorija pod civilnom palestinskom upravom i palestinska nacija/dijaspora uopšte.

Da li ta teritorija funkcionira kao država, ili kao organizam koje je u išćekivanju da postane državom? Da li su djelovanja pojedinih organizacija usklađene sa 'realnim', kulturnim i svakako drugim, potrebama običnih stanovnika okupiranih teritorija ili predstavljaju djelovanje otuđene elite?

Izražena potreba za zaštitom kulturno-historijskog naslijeđa s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća, ili što u slučaju palestinskih nevladinih organizacija Di Cesari naziva 'heritage boom' (2010:626) ovdje je, paradoksalno, usko vezana za savremenu umjetnost. Najeklatatniji slučaj istovremenog djelovanja NVO u polju zaštite kulturno-historijskog naslijeđa i promocije savremene umjetnosti vidljiv je u djelovanju Riwaq, najstarije i najveće palestinske NVO koja je prisutna u ovim poljima.

Slikoviti primjeri ponuđeni su u analizama palestinskih bijenala umjetnosti 2007. i 2009. godine i uspostavljanju kolekcije Palestinskog (trans)nacionalnog muzeja i Muzeja prirodne historije i čovječanstva (Palestinian Museum of Natural History and Humankind). Vrijedi istaći da je projekat 'Palestinian Museum of Natural History and Humankind', djelo umjetnika Khalila Rabaha, koji je predstavljen na Bijenalu umjetnosti u Istanbulu 2005., ujedno i umjetnički projekat odnosno umjetničko djelo. U tom kontekstu vrijedi spomenuti i da je "izraženost" (političko-) umjetničke dimenzije spomenutih projekata svakako bitna ne samo za razumijevanje njihovih uloga u artikulaciji palestinskog nacionalnog identiteta, već i za razmatranje primjera iz sarajevskog konteksta koji će biti analizirani dalje u tekstu.

Paralele između Bosne i Hercegovine i Palestine, mogu se praviti u značajnom broju segmenta. Drugim riječima, nesporno je postojanje društveno-historijskih, kao i kulturalnih sličnosti koje pružaju čvrst osnov za komparaciju. Ipak, vrijedi istaći da se ovaj tekst prvenstveno fokusira samo na one "usporedive" segmente koji se odnose na djelovanja pojedinaca i organizacija u polju kulture (i umjetnosti), odnosno na onu vrstu djelovanja koja pored toga što sadrže estetsku komponentu imaju naglašenu i političku dimenziju.1

Ako je u palestinskim primjerima vidljiva anticipirana materijalnost umjetnosti (cit. Rancière 2006:32 prema Di Cesari 2012:85) koju karakterizira iščekivanje njenog konačnog otjelovljenja, u obliku službenih institucija buduće palestinske države, onda je u usporednim primjerima koje ćemo kratko sagledati u Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, ona prvashodno okrenuta ka nedavnoj prošlosti kao referentnoj vrijednosti.

Iako nostalgija karaterizira, po mom mišljenju, oba primjera zato što ona predstavlja 'svojevrsnu kritiku trenutačnog stanja' (Gilbert Andrew 2013) ona se različito manifestuje. Odnosno, u Palestini nostalgija djeluje kao pokretač identitarnih zahtjeva permanentno obojenih čežnjom za izgubljenim teritorijalnim integritetom, ali i posvećenosti stvaranju autonomne palestinske države. U BiH je situacija pomalo kompleksnija jer država de facto postoji ali i kao takva, sa unutarnjim suverenitetom i međunarodnim subjektivitetom, veoma teško funkcionira.
Analogno tome, u ovom tekstu će biti pokušano pokazati da se nostalgija u domaćim primjerima, poput Modula memorije, manifestuje u obliku sjećanja na Republiku Bosnu i Hercegovinu i ono što je nezavisna Republika Bosna i Hercegovina s početka devedesetih veoma kratko bila: multinacionalna i građanska.

Putem komemorativnih rituala imaginarno se rekonstituišu Sarajevo i Bosna i Hercegovina koji su postojali prije pa i na samom početku opsade. Prekretnicu označava proljeće 1992. godine kao početak opsade Sarajeva i protjerivanja civilnog stanovništva i činjenja teških ratnih zločina na ostatku teritorije mlade bosanskohercegovačke republike.

Čak bi se i period samog početka rata mogao okarakterizirati kao nostalgičan iz više razloga: to je vrijeme 'prije' zločina (le temps de l'Innocence) za većinu stanovništva bilo je krajnje nejasno što se tačno događa te se očekivalo da 'to nešto' neće dugo trajati i da kada se ratna dejstva, koja isprva nisu uopšte bila percipirana kao ratna, obustave sve vratiti u neku svakodnevnost/normalnost. Uslijed dugotrajnosti konflikta i obima i težine počinjenih ratnih zločina, događaji su otišli u neočekivanom smjeru.

Obilježavanja 6. aprila, kao Dana oslobođenja Sarajeva 1945. odnosno dana grada organizirana su za vrijeme SRBiH. Dodavanje na postojeće antifašističke komemoracije još jednog simboličnog sadržaja, koji kondenzira pamćenje na 6. april odnosno početka opsade i rata protiv BIH 1992. godine, istovremeno obogaćuje i usložnjava čitanje različitih komemorativnih praksi.

Pored svega prethodno navedenog, obilježavanje početka opsade upisuje se u trenutačnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini koja neodoljivo podsjeća na onu iz 1990-ih godina. Komemoracije upriličene za 20. godišnjicu početka opsade Sarajeva aprila 2012. mogu se shodno navedenom sagledati uz pomoć više primjera. Neki od njih koji su najilustrativniji za ovu analizu su: program Modula memorije (MESS-Internacionalni teatarski festival, SARTR-Sarajevski ratni teatar) primpremljen za 20. godišnjicu (među njima promocija knjige Bosnia 1992-1995 - The Bosnia Book Project; Izložba predmeta ubijene djece Sarajeva), odnosno promocija Virtuelnog muzeja opsade (Fama kolekcija). Pored toga, mada predstavlja poseban slučaj nalazi se Muzej savremene umjetnosti ArsAevi čije će djelovanje biti ukratko elaborirano u kontekstu komemoracije.

Sarajevski ratni teatar, Fama kolekcija i ArsAevi su istovremeno obilježavali 20. godišnjicu od svoga osnivanja. Pored navedenih, ne manje 'vidljiv' ali opet projekat pomalo drugačijeg karaktera koji će ovdje biti samo spomenut je Sarajevska crvena linija.

Kao zajedničko svim navedenim primjerima, vrijedi istaći finansijsko učešće kantonalne i gradske uprave, i to u različitim omjerima. Isto tako može se reći da su sve navedene komemorativne aktivnosti nastale kao individualne inicijative izvan klasičnih/tradicionalnih institucija, te da nisu rezultat koordiniranih kulturnih politika i da su svakako po svojim formama i sadržaju veoma različite.

Početi bilo kakvu raspravu o stanju u kulturi u BiH ne može se danas učiniti a da se zaobiđe slučaj 'sedam nesvrstanih' državnih muzeja sa sjedištem u Sarajevu (Hašimbegović E, Čusto A 2013). Odsutsvo koherentne i primjerene kulturne politike na bilo kojem od nivoa vlasti može biti jedan od uzroka za pojavu značajog broja van-institucionalnih inicijativa. One se također mogu posmatrati kao moralni podsjetnici ili korektivi za društvo koje zaboravlja prošlost što i jeste poruka koja se može prepoznati kroz njihove aktivnosti. Te aktivnosti mogu biti cikličnog karaktera (Modul memorije), sporadične (prikupljanje građe, izgradnja kolekcije, izložbe, itd.) ali sa ciljem trajnog uspostavljanja (Virtuelni muzej opsade-Fama/ ArsAevi).

Prethodno navedeni palestinski bijenali i muzej postoje u trans-nacionalnom prostoru i u egzilu poput samog palestinskog društva (De Cesari 2012: 86-88) te se realiziraju u vremenski određenim momentima tj. smotrama savremene umjetnosti poput međunarodnih bijenala i muzejskih postavki. Učešće na bijenalima, pored međunarodnog priznavanja vrijednosti pojedinih umjetničkih produkcija, istovremeno predstavlja priznavanje nacionalnog karaktera i porijekla dâtih produkcija.

Bosanskohercegovačka institucija koja objedinjuje i predstavlja domaću i stranu savremenu umjetnost, Muzej savremene umjetnosti ArsAevi, nastao je u periodu krize, simboličnog i formalnog uništavanja vrijednosnih kulturnih sistema i depozita znanja (Nacionalne univerzitetske biblioteke, Orijentalnog instituta, Olimpijskog muzeja, itd). ArsAevi, kao trans-nacionalni projekat koncipiran izvan Bosne i Hercegovine u najteže vrijeme opsade njenog glavnog grada, poput spomenutih primjera, iniciran je od strane pojedinaca i udruženja građana tj. izvan klasičnih/tradicionalnih institucija.

Zemaljski MuzejZemaljski MuzejMožemo reći da se njegova inicijativa danas fokusira na formalno-pravnu (ali i arhitektonsku) integriraciju muzeja i njegove kolekcije u društveni vrijednosni sistem. Problem je, kao što je navedeno ranije mnogo kompleksniji, ne samo zbog složenog uređenja administrativnog državnog aparata već i zbog njegovog dugogodišnjeg odnosa naspram institucija kulture bilo da su mlađeg karaktera ili da su naslijeđene iz prošlosti. Nastojanja ArsAevi-a da svoje djelovanje i kolekciju trajno upiše kao kulturni, moralni kapital Sarajeva (i Bosne i Hercegovine) i tim putem na osoben način "odgovori" na opsadu i destrukciju, danas uglavnom nailazi na nerazumijevanje kako građana tako i vladajućih struktura svih nivoa, kojih u Bosni i Hercegovini uistinu ima mnogo.

Političke i identitarne konotacije kao i odgovarajući finasijski teret na koje se institucije poput ove svode, tretiraju se kao nepotrebni višak. U tom percipiranju viška može se možda pronaći još jedan dodatni razlog da su većina događaja organiziranih kako bi se obilježio početak opsade grada, uprkos mišljenju koje može da prevlada, inicirani od strane 'nevladinog sektora' i pojedinaca.

Kao što je prethodno navedeno, prošlogodišnje (2012.) komemoracije početka rata i opsade, svojevrsne su (nostalgične) kritike trenutačnog stanja koje najviše govore o razočarenju u konstantno relativiziranje sistema vrijednosti koji je do unazad dvadeset godina izgledao neupitan.

Sve učestalije relativizacije ne samo nedavne prošlosti (od negiranja da su Markale ciljane s položaja Vojske RS s namjerom da se ubije što veći broj civila, do negiranja da je u Srebrenici počinjen genocid), već i karaktera NOB-a i partizanskog pokreta, na koje se "kalemi" ekonomska dezorganizacija ili bolje rečeno tranzicijska neoliberalna pljačka države koja je jedva preživjela rat, zatim hijerazhizacija žrtava (društvena nevidljivost preživjelih logoraša, civilnih žrtava rata i žrtava seksualnih zločina) sigurno doprinose potrebi da se ideja Republike Bosne i Hercegovine (sporadično) ponudi kao idealizirana alternativa.

Ovo je možda najvidljivije u Modulu memorije koji od 1996. godine kroz izložbe, predstave, filmove i sl. održava sjećanje na opsadu Sarajeva. Modul memorije uspjeva da u jednom kratkom vremenskom periodu, kroz bogat i kvalitetan program, podsjeti na izuzetno bitne (i dramatične) aspekte života pod opsadom. Ma koliko to bilo neshvatljivo, moralna dimenzija svakog od događaja planiranih u sklopu Modula memorije predstavlja nešto što je danas u Sarajevu i Bosni i Hercegovini suštinski marginalizirano. Poistovjećivanje zaraćenih strana i izjednačavanje zločina predstavljaju samo jedan segment institucionalnog negacionizma široko rasprotrasnjenog danas u Bosni i Hercegovini. To je dovelo do toga da se u raspravama oko problema finansiranja muzeja čak pojavi ideja, mada samo izrečena, podjele artefakata Zemaljskog muzeja po nacionalnim linijama, šta god to značilo.

Jasmina Gavrankapetanović-Redžić

______________________________

1) U smislu u kojem ga Zoran Terzić (2012:42) koristi: 'The term 'aesthetic' is not used in the sense of 'beautiful', but in the sense of 'perceptual' or; with respect to the senses, the 'sensible'.
Anchor 2) Znakovi ovog nefunckioniranja vidljivi su na mnogobrojnim primjerima, spomenut ćemo samo neke od njih.
Anchor3) U razgovorima sa osobama koje su preživjele opsadu grada možete često čuti da su očekivale da će se sve vrlo brzo stišati iz razloga što život prosto ide dalje 'djeca trebaju da nastave da pohađaju školu' (Begzada Gavrankapetanović-Salihagić) a približavalo se vrijeme godišnjih odmora pa je 'bilo prosto nezamislivo da se i to ljeto 1992. ne provede na moru' (Edin Numankadić).
Anchor4) Ostavljajući po strani potencijalne interpretacije karaktera rata koji se dogodio u BiH između 1992. i 1996. godine, koristim termin rat protiv BiH kao rata protiv ideje BiH onakvom kako je definirana u sklopu AVNOJ-a odnosno ZAVNOBiH-a tj. teritorijalno određene, multinacionalne i multireligijske 8cijeline. Ideološke implikacije i naslijeđe antifašističke narodnooslobodilačke borbe još uvijek predstavljaju otvorena pitanja koje sadrže komponente nacionalnih i etničkih podijela. S tim u vidu, reference na 1941-1945 se danas u BiH posmatraju kroz prizmu rata 1992-1996. Vjerujem da ovo predstavlja značaj element koji je potrebno imati u vidu kada čitamo različite savremene fenomene poput onih koji su spomenuti u tekstu.
Anchor5) Ukratko tri vremenske reference su se preklapale u Sarajevu aprila 2012: otomanska, antifašistička, i bosanskohercegovačka. Izložba pod naziovm 'Sarajevo-svjetlost prošlosti iz arhivskih dokumenata' otvorena je 06.IV.2012. u foajeu Narodnog pozorišta. Na ovoj izložbi predstavljeni su faksimili raznih dokumenata poput mapa, razglednica i sl. simbolično obilježavajući 550. godišnjicu od uspostavljanja grada 1462. godine. Istoga dana, u depandansu Muzeja Sarajeva predstavljena je originalna kopija Vakufname Isa bega Ishakovića koja svjedoči o osnivanju grada.
Anchor6) Trenutna kriza vlasti i pregovora oko uvođenja sistema elektora u FBiH upućuje baš na situacije slične onima sa mirovnih pregovora između Bošnjaka, Hrvata i Srba pod pokroviteljstvom UN-a 1992-1993.
Anchor7) http://modulmemorije.blogger.ba/arhiva/2012/04/08/3284520 [2013.02.15]
http://www.youtube.com/watch?v=19AkPAbREC4 [2013.02.25]
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/izlozeni-predmeti-ubijene-djece-sarajeva [2013.04.22]
Anchor8) Muzej opsade, nasuprot tradicionalnim uređenjima muzejskih institucija čiji koncept datira s početka 19-og stoljeća i uprkos njegovom nazivu koji bi podrazumjevao stalnu kolekciju i zaštitu artefakata značajnih za oblikovanje nacionalne svijesti grupe kojoj pripada, postoji prvobitno kao virtuelni muzej sa virtuelnom kolekcijom. Kolekciji se od 06.IV.2012. može pristupiti putem interneta i ona predstavlja jedinstven izvor godinama brižno sakupljenih informacija širokog raspona u vezi sa životom u gradu pod opsadom. Promocija virtuelne kolekcije muzeja upriličena je 05.IV.2012. paralelno sa drugim događajima koji obilježavaju Dan grada i održana je na lokaciji na kojoj se ubuduće planira njegova izgradnja. Za više informacija: http://www.famacollection.org/bhs/
Anchor9) Poput Radio-televizije Republike Srpske koja je također obilježila 20 godina od svoga osnivanja. Ovaj podatak bio je pored loga RTRS istaknut tokom svakodnevnog emitovanja u 2012. godini.
Anchor10) http://www.youtube.com/watch?v=k5VWW68K25M [2013.04.28]
Bitan dokaz o više nego neprimjerenom odnosu naspram kulture nalazi se u maćehinskom odnosu države Bosne i Hercegovine i njenih konstitutivnih naroda vis-à-vis sopstvenih institucija. U Bosni i Hercegovini ne postoji krovna tj. državna institucija koja bi implementirala javne politike i strategije u domenu kulture i zaštite naslijeđa. Kao i u slučaju obrazovanja, niži nivoi vlasti (federacija/entitet; kantoni i opštine) dijele različite nadležnosti što znatno otežava primjene bilo kakvih ujednačenih mjera. Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje u svojoj strukturi sadrži tijela odnosno sektore za kulturu i nauku, zaduženo je pretežno za koordinaciju više nego za implementaciju reformi poput Bolonjske itd. Ova činjenica međutim ne može biti isprika za izuzetno loše stanje u kojem se nalazi sedam institucija kulture poput Zemaljskog muzeja, Nacionalne i univerzitetske biblioteke, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, Biblioteke za slijepa i slabovidna lica BiH, Kinoteke BiH i Historijskog muzeja BiH. Odsustsvo želje da se ovim institucijama, koje imaju sjedište u Sarajevu, pruže uslovi za normalno funckioniranje dokaz su ne samo neshvatanja vrijednosnog, ekonomskog i društvenog kapitala koje te institucije mogu generirarti već i namjernog nastojanja da se obriše samo postojanje tih institucija koje su zapravo bile republičke. Cinizam kojim se neupućenoj publici servira ideja da su ove institucije krive za stanje u kojem se nalaze, nije ništa drugo do nastavka uništavanja depozita kulturnog pamćenja, samo u drugoj formi od one koja je sprovođena od 1992. do 1996. godine. Od oktobra 2010. kada su organizirani opšti izbori u BiH i ulaskom u krizu (ne)konstituiranja vlasti čiji je izvor bio pretežno na vezi SDP/SNSD, nedonošenjem odluke o državnom proračunu, prestaje finansiranje ovih sedam institucija koje od tada nisu sposobne da podnesu osnovne troškove funkcioniranja (električna energije, voda, doprinosi, plate) a da ne govorimo da se ovim direktno izlaže opasnosti građa koja je pohranjena u njihovim depoima. Nakon 124 godine postojanja, u oktobru 2012. odlukom njegove uprave Zemaljski muzej definitivno zatvara svoja vrata publici. S druge strane muzeji čiji su osnivači kantoni, poput Muzeja Sarajeva, i koji još uvijek nemaju finasijskih teškoća poput državnih muzeja, ne mogu se iskreno pohvaliti niti svojim doprinosom, opštim djelovanjem a pogotove ne minimalnim pokušajima da se ovako teško stanje u kulturi pokuša riješiti ili makar da se pokušaju ponuditi neka potencijalna rješenja.
Ciklični problem oko izbora predstavnika Bosne i Hercegovine na Venecijanskom bijenalu i obstrukcije do kojih je do danas dolazilo od strane Ministarstva civilnih poslova usko je povezano sa pitanjem finansiranja (entiteskih) institucija kulture na državnoj razini koje je prethodno spomenuto.
Historičarka umjetnosti Asja Mandić u članku The Formation of a Culture of Critical Resistance in Sarajevo (2011: 725-735) iznosi argument da postojanje bogate kulturne scene, stvaranje i 'konzumiranje' kulturnih dobara (poput posjećivanja kulturnih događaja) u Sarajevu pod opsadom, predstavlja jedan vid kritičke prakse pa samim tim i otpora opsadnom stanju. Iako je nesporno da se vitalnost kulturne produkcije može jedni dijelom tumačiti kao reakcija na opšte stanje u kojem se nalazio grad, čini se problematičnim kulturnu produkciju u vrijeme opsade iz današnje perspektive svoditi samo na reakciju odnosno kontramemoriju (cf. Di Cesari 2010:631). Opasnost je da se kulturna produkcija svede na simetričnu vezu u cijelini uvjetovanu opsadnim stanjem, ciljevima jedinica Vojske RS koji su grad držali kao taoca. Ovim bi se impliciralo da bez opsade, granatiranja i pretvaranja grada u koncentracioni logor ne bi bilo ni ove produkcije odnosno da je ona djelimično refleksija represivnih i nasilnih mjera čijih je bila žrtva. Da je uistinu to bila uzročno-posljedična veza onda bi kulturna produkcija u Sarajevu za vrijeme opsade bila u određenoj mjeri mimikra kulturne produkcije izvan obruča, što nije bio slučaj.
Kao učestali argument odgovnornosti uprava muzeja za stanje u kojem se nalaze isticala se nesposobnost uprava da samostalno obezbijede novac koji bi omogućio nesmetano funkcioniranje njihovih institucija. Pod time se podrazumijevalo da se institucije kulture trebaju prilagoditi tržišnoj ekonomiji, da moraju biti kompetitivne, bilo je čak prijedloga da se one privatiziraju i da se nad njima daju koncesije za eksploataciju (Haris Pašović na „Otvorenom forumu" Fondacije Heinrich Boell i Sarajevskog otvorenog centra, 29.II.2012.). Jedan ovakav slučaj uistinu se i dogodio sa Tekijom na vrelu Bune koja je registrirana kao nacionalni spomenik ali ujedno pripada Vakufu Islamske vjerske zajednice u Mostaru. Tekija je na korištenje od 33 godine ustupljena ni manje ni više nego turističkoj agenciji 'Fidan Tours' iz Turske koja je zauzvrat investirala 1.000.000 KM (500.000 €) u njenu obnovu a nastavit će da je eksploatiše kao turistički objekat odnosno kulturno-historijski spomenik.
Cf. Obradovic-Wochnik, Jelena (2009) 'Knowledge, Acknowledgment and Denial in Serbia's Responses to the Srebrenica Massacre', Journal of Contemporary European Studies, 17:1, 61-74.